Milost je dotakla svijet bez imena,

prikrala se tiho zamagljenim trgovima grada,

u „društvu plesača“ okovi se lome,

na slabostima tvojim rodila se nada.

Tvoji su snovi obzorja daljina,

otvorena vrata što glas ih Očev njiše

i jedna siromaška ispružena ruka,

vjetar, šume, njive,

sumrak boje modre kiše.

Odjeću svoju s prosjacima mijenjaš

i život slaviš s ubogima svijeta.

Gluh za sate, poglede, osude što slijede,

svom dušom slijediš Očevu volju,

dok srce ti  Pjesmu stvorova tkaje,

preobraženo patnjom, ranama i bolju.

I dok napori zemnih ruku olakšaj ne nose,

uz šapat Kristovih riječi ti polako gasneš.

Komadić kruha išteš i s braćom ga radosno dijeliš.

Ležeći na majčici Zemlji, uz Pjesan brata Sunca,

kroz oproštaj se za nebo veseliš.

A brat Sunce miluje raširene umorne ruke

i prosipa prve tmine zalazećim plamenim sjajem.

I posljednjim bljeskom pjesnika grli,

gasnući sve dalje i dalje,

dok za duboka otajstva i skrovite tajne

zahvalu pjesniku šalje.

                                                                  K. Beljan