Kratka povijest župe sv. Ante Padovanskog u Grabovici

            Prostor na kojem se nalaze današnja župa Grabovica sa župama Prisojem i Rašeljkama u Buškom blatu (od 1974. polje umjetno Buško jezero) pripadao je u crkvenom pogledu staroj župi livanjskoga kraja sa sjedištem u Vidošima od 1746. god. pa sve do osnivanja kapelanije Grabovica s titulom Uznesenja B. D. Marije na nebo 1828. god. To je bilo u vrijeme biskupa vikara Bosanskoga vikarijata Augustina Miletića (vikar: 1813.-1832.). Vinica je u sastavu župe Roško Polje od 1758. do 1885. god. kada otpočinje svoj samostalni oblik života uključujući i sela današnje župe Rašeljke do 1934. god. I Grabovica s okolnim selima bila je kratko pod upravom roškopoljskih župnika.

            Kapelanija Grabovica, u čiji su sastav ušla sva sela oko Buškoga blata koja čine današnje župe Prisosje i Rašeljke, osamostalila se 8. svibnja 1831. god., a na rang župe podignuo ju je 17. prosinca 1838. biskup vikar Bosanskoga vikarijata Rafo Barišić (vikar: 1847.-1863.). Prvim župnikom postao je fra Pavo Miličević od 17. prosinca 1838. do 1840. Tada je središte kapelanije, samostalne kapelanije - otkada župa ima svoje matice, i župe bilo u Gornjoj Grabovici nedaleko od prastaroga groblja Gromila, što još uvijek svjedoče ostaci stare crkve Uznesenja Marijina i župni dvor s natpisom: “Pomoći Boga i puka ovog/ domorodac domorodcim/ bez druge pomoći/ ovu/ kuću iz temelja uzdiže/ o. fr. Stipo Vuletić, zp. G.G. - 1868./ Ps OE JV.“ 

Župa je 1833. god. brojila u 126 obitelji 1254 župljana, koji su obitavali u ovim selima: Grabovici, Dobrićima, Koritima, Bukovoj Gori, Kazagincu, Renićima, Rašeljkama, Liskovači, Prisoju i Vrilu.

            Grabovica je bila pod Bosanskim vikarijatom do 1847. god., a otada pripada Hercegovačkom vikarijatu, čiji je prvi biskup vikar bio spomenuti biskup vikar Rafo, kojega je naslijedio biskup vikar Anđeo Kraljević (1864.-1879.). Od 1881. god. župa će pripasti Mostarsko-duvanjskoj biskupiji i zadnji apostolski vikar s nepunom godinom služenja bit će prvi biskup te biskupije Paškal Buconjić (biskup: 1881.-1910.).

            Stara crkva u Gornjoj Grabovici je zatvorena 14. veljače 1912. jer je prijetila opasnost od rušenja. Mise su slavljene po grobljima. Centar župe u Gornjoj Grabovici je ostao sve do izgradnje nove crkve 1916. god. i župnoga dvora 1924. na lokalitetu zvanom Rovine u Donjoj Grabovici.

            Gradnja nove župne crkve, odnosno sadašnje, trajala je od 1912. god., ne računajući nekoliko pripremnih godina za dobivanje dozvole i nacrta, pa do 1916. god. Pripremne poslove obavljali su fra Damjan Gadža (župnik: 1907.-1909.) rodom iz Dobrića, fra Ante Sladoje Šola (1909.-1910.) iz Grabovice i fra Stanko Kraljević (župnik: 1910.-1920.) iz Mokroga kod Širokoga Brijega, koji ju je dovršio s pukom. Župni dvor gradili su s narodom od 1917. do 1924. fra Stanko Kraljević, fra Klemo Doko (župnik: 1920.-1924.) i fra Gojko Penavić (1924.-1925.). Dogradnje i crkve i župnoga dvora bilo je i prije Drugoga svjetskog rata i poslije njega sve do naših dana.

            U vrijeme župnika fra Kleme Doke osnovao je 1922. god. biskup Alojzije Mišić (biskup: 1912.-1942.) novu župu Prisoje koja je dobila za titulara Uznesenje Marijino na nebo. Za prvoga župnika imenovao je fra Klemu, a u Grabovicu je poslao fra Gojka Penavića. Grabovica je uzela sv. Antu Padovanskog za svoga nebeskoga zaštitnika. Isti biskup Alojzije odcjepljenjem određenih sela od Vinice osniva i župu Rašeljke 1934. god. pod zaštitom sv. Franje Asiškog, koju povjerava prvom župniku don Petru Leventiću st.

            Grabovički župnik don Ilija Rezo (župnik: 1932.-1946.) odveden je od komunista u zatvor i osuđen na višegodišnju robiju. U to vrijeme u zatvoru je bio i biskup Petar Čule (biskup: 1942.-1980.). Od don Ilijina uhićenja pa do dolaska don Andrije Iličića župu su opsluživali župnici Rašeljaka don Mile Iličić (župnik: 1938.-1961.) i Prisoja fra Zlatko Sivrić (1949.-1958.), te drugi okolni župnici.

            Župna crkva, župni dvor i groblja u župi Grabovici u vrijeme don Andrije Iličića (župnik 1958.-1968.) temeljito su obnovljeni i isto tako s još više graditeljskih zahvata u vrijeme don Joze Ančića (župnik: 1981.-1988.). Don Petar Vuletić st. zvani Šjor (župnik: 1968.-1970.) pripremio je gotovo sve za gradnju katehetske dvorane “škola dobrote“ (biskup Pavao Žanić), koju je s pukom sagradio 1971. god. don Petar Vuletić ml. (župnik: 1971.-1981.), a obnovio ju je don Marko Lukač (župnik: 1988.-2014.), kao i mnogo toga drugoga u crkvi i oko nje, sagradivši gotovo posve nanovo crkvu sv. Josipa u Bukovoj Gori, zatim grobljanske kapelice u Grabovici, Zidinama, zaseoku Dobrića u Ćurićima, i druge za župi i narod važne objekte.

            U sadašnjim okvirima župa je brojila 1980. god. 292 obitelji s 1511 vjernika. Danas se broj smanjio jer su se mnogi odselili diljem Hrvatske, BiH, Njemačke, Švicarske, Austrije, Australije i Amerike, a dobar broj župljana još uvijek je na radu po Europi.

            Župa sv. Ante Padovanskoga sa sjedištem u Grabovici (Grabovica, Dobrići, Korita, Zidine, Bukova Gora) dala je Crkvi 24 svećenika, od kojih je 12 franjevaca i jedan karmelićanin, te 29 časnih sestara raznih redova.

            Zahvaljujući karmelićaninu o. Jakovu Mamiću i sadašnjem biskupu Ratku Periću na području ove župe niknuo je u razdoblju od 1999. do 2006. god. veliki samostan Karmel sv. Ilije s Duhovnim centrom. Na spomendan sv. Ilije Proroka 20. srpnja 2006. objekt je otvoren posvetom oltara i blagoslovom crkve i samostana, te je svečano proglašeno ustanovljenje redovničke zajednice otaca karmelićana u tome samostanu, koja u početku broji četiri člana.

            Sv. Ante Padovanski i sv. Ilija Prorok, okupe brojne odseljene Hrvate iz buškoblatskih, livanjskih i duvanjskih župa sa svećenicima, karmelićanima i drugim redovnicima, te redovnicama, od kojih imamo i svjedokinju vjere koja će sve nas zagovarati kod Boga č. s. Lukreciju Anđu Mamić (rođena 1948., ubijena 27. studenoga 2011. u Burundiju u Africi, pokopana 5. prosinca iste godine na splitskom groblju Lovrincu). Na sve njih, kao i na sve one koji zarađuju kruh svoj svagdašnji po bližemu i dalekome svijetu, dobrano udaljeno od svojih kuća i toplih domova, mogu se primijeniti riječi biblijskoga Psalma 126: “Išli su, išli plačući/ noseći sjeme sjetveno:/ vraćat će se s pjesmom,/ noseći snoplje svoje.“