Prema knjizi Ratka Perića, Svećenici glagoljaši na području BiH, Trista godina djelovanja (1551.-1851.), Mostar 2016., str. 153-156.
Don Jakov Ćurić (18. st.) iz Korita, Grabovica. U popisu katoličkoga pučanstva iz 1743. god. spominje se samo jedna obiteljska zadruga Ćurića, i to u Grabovici, koja je pripadala prostranoj župi Livno. Radilo se o zadruzi Petra Ćurića, koja se sastojala od 17 pričesnika i 14 djece. Perković smatra da je don Jakov rodom iz Korita, koja su pripadala livanjskoj župi, potom župi Vidoši (1828.-1831.), a danas župi Grabovica.
Oskudni podatci. Ne zna se kada je don Jakov rođen, ni gdje se školovao, ni kada je i gdje je zaređen za svećenika. Nisu se ni biskupi, apostolski vikari, potrudili da nam donesu kratke životopise svećenika glagoljaša svoga vremena, barem nakon njihove smrti, ni župnici franjevci, pa čak ni sami glagoljaši za svoje kolege. Bilo je važnije u onim vremenima nekako preživjeti negoli životopise sastavljati. Imajući u vidu godine u kojima se dva svećenika Ćurića spominju, nije isključeno da je don Jakov bio don Mijin mlađi brat. I don Jakov je, kao i don Mijo, dušobrižnički djelovao u livanjskoj kapelaniji Grabovici a stanovao u obiteljskoj kući u Koritima.
O godini rođenja. Ne znamo kada je don Jakov rođen. Ništa se ne može zaključiti ni iz popisa krizmanika od 31. listopada i 1. studenoga 1741., kada je dnevno krizmano po 17 kandidata, najprije u samoj Grabovici, a potom pred kućom don Mije Ćurića, svjetovnoga prezbitera, glagoljaša. Od 34 krizmanika troje ih je bilo Ćurića: Nikola, Ana i Jela, koji su bili sedmogodišnjaci. Kumovali su im Margarita i Petromila Ćurić, te don Mijo Ćurić. O Jakovu spomena nema. Očito nije bio dorastao za krizmu. Mogao je biti rođen prije 1740. god.
Krsni kum, 1766. Don Jakova kao svećenika iz Grabovice prvi se put susreće u roškopoljskim maticama krštenih, 8. listopada; kumovao je djetetu što ga je krstio don Grgo Nevistić iz Roška Polja. Ako je, dakle, ređen 1766., onda je rođen prije 1740. god. u spomenutoj zadruzi Ćurića u Grabovici. Glagoljaši su se redili oko 30. godine, nekada i prije a gdjekad i u kasnijoj dobi.
Livno, 1768. Prema izvješću bosanskoga provincijala fra Bone Benića, od 23. veljače 1768., u Livnu su šestorica svećenika: dva franjevca misionara i četiri svjetovna glagoljaša.
Iz raspoloživih vrela poznati su ovi svjetovni svećenici: don Mate Akrapović, don Ilija Vrdoljak, don Juro Mihaljević, stariji, koji se spominje 1758. i 1785. god., don Grgo Ljubasović i don Jakov.
Službovao je u livanjskoj župi - imenito se navodi Buško Blato - 28. lipnja 1768. Perković piše da je, prema izvješću biskupa Bogdanovića, ovaj biskup zapovjedio fra Josipu Valentiću, župnikovu pomoćniku u Donjem polju, da za ovaj dio livanjske župe nabavi druge župne knjige, te mu je za pomoćnika u tom dijelu polja postavio svećenika-glagoljaša don Jakova Ćurića. Tako je don Jakov kapelanu fra Josipu bio kapelan. "Uzmemo li ovaj izneseni podatak s jedne strane te don Jakine upise u matici kojih je inače i najviše (do 1778.) s druge, nedvojbeno nam postaje i vrijeme upisivanja i sama starost matice."
Biskupov "dekret" o imenovanju kapelanom, 1768. Biskup Bogdanović "dekretom imenovanja" postavio je don Jakova kapelanom u Lusniću u livanjskoj župi: "A slijedećeg dana 6. srpnja (1768.), odriješivši pokornike u navedenom selu Lusniću uz pomoć petorice ispovjednika, g. biskup je rekao zadnju misu na oltaru podignutom u prostranoj pojati navedenog katolika [Nikole Gelića]. Sabranom je puku preporučio vrlo mnogo stvari i providio im /i/ drugog svećenika kojeg su željeli - vlč. g. Jakova Ćurića, svjetovnog svećenika-glagoljaša, jer im jedan nije bio dovoljan." Biskup spominje i sedam svećenika u livanjskoj župi, i to dvojicu franjevaca i petoricu glagoljaša. Među njima je i don Jakov, duhovni pomoćnik fra Josipu Valentiću u Donjem polju.
Donje polje, 1771.-1779. U livanjskim maticama vrlo je čest don Jakovljev potpis i služba: "Ja don Jako Ćurić iz Grabovice pomoćnik u donjem polju." Od 25. lipnja 1771. potpisuje se kao "don Jako Ćurić", zatim od 25. srpnja 1773. malo izmijenio u "dom Jako Ćurić". No, već sutradan pa nadalje do 1. veljače 1778. piše: "dom Jakov Ćurić". Na dva mjesta kaže: "jae domo Jakov Ćurić". Rijetko se potpisuje samo "Jako". Gdjekada je i kum na krštenju. Neka je krštenja upisivao bosanicom. Od prvoga upisa bosanicom, 25. lipnja 1771., do posljednjega upisa, 1. veljače 1778., krstio je 557 djece!
Apostolski vikar biskup Dobretić piše da je 14. srpnja 1776. bio u Livnu. "Osam je svećenika koji služe ovu župu, tj. trojica redovnika i petorica svjetovnih." Svjetovni svećenici, pomoćnici u livanjskoj župi, tada su mogli biti: don Ilija Vrdoljak, don Grgo Ljubasović, don Juro Mihaljević, stariji, don Ilija Omrčenović-Šarić i don Jakov Ćurić.
Kada je don Jakov preminuo? Praktično je bio "pomoćnik u Donjem polju od 1768. do 1779. kada je, prema Perkoviću, vjerojatno i umro, jer ga raspoloživa povijesna vrela više ne registriraju. "O popu-glagoljašu don Jaki Ćuriću (?-?), ne postoje, nažalost, nikakvi podatci osim da je bio rodom iz Grabovice, te da je tu i umro." U siječnju 1778. krstio je desetero djece, a 1. veljače iste godine krstio je Antuna sina Marka Čirke. To je posljednji put da se don Jakov spominje u maticama.
O don Jakinoj smrti mogli bismo, na temelju raspoloživih vrela razmišljati i zaključiti:
Prvo, godine 1776. u livanjskoj župi služila su petorica svjetovnih svećenika, koje smo gore nabrojili, među njima imenito i osobno i don Jakov.
Drugo, međutim, biskup Dobretić, koji je 26. lipnja 1779. pohodio Livno, kaže: "Osmorica svećenika redovito poslužuju ovu župu, i to četvorica redovnika i četvorica svjetovnih."
Don Ivan Tečić pojavio se kao pomoćnik u dijeljenju sakramenta krštenja od travnja 1777. do kolovoza 1779.
U razdoblju od 1776. do 1779. god. preminuo je don Ilija Vrdoljak.
U vremenu od 1778. do 1779. god. nestao je još jedan svećenik s popisa (tj. preminuo). To bi mogao biti samo don Jakov Ćurić.
Zaključak. Opravdano je pretpostaviti da je don Jakov preminuo između 1. veljače 1778., kada se posljednji put u maticama spominje, i 26. lipnja 1779. kada biskup Dobretić konstatira da su samo četvorica kapelana svjetovni svećenici u livanjskoj župi, iz kojih je isključen don Jakov. Moglo mu je biti oko četrdesetak godina života, te dvanaestak godina svećeništva.
Don Mijo Ćurić (18. st.) iz Korita, Grabovica. Nije poznato kada je Mijo rođen. Najvjerojatnije je to bilo početkom 18. stoljeća.
Svećenik od 1735. Korita, odnosno Grabovica, u don Mijino doba pripadala su livanjskoj, odnosno vidoškoj, sada župi Grabovica. Poput svojih kolega, kandidata za svjetovnoga svećenika, pohađao je glagoljašku školu u Dalmaciji, možda u Brelima. No, mogao je i privatno učiti kod kojega uzornijeg i učenijeg župnika glagoljaša. Nije poznato kada je zaređen za prezbitera. U biskupskim izvješćima nalazi ga se u livanjsko-duvanjskom kraju kao djelatna svećenika već 1735. god. Nije isključeno da je svećenik bio i koju godinu prije.
Don Mijo je djelovao kao kapelan u Grabovici, a stanovao u rodnoj kući u Koritima. Ako su mu na svetu Misu dolazili samo Ćurići iz obiteljske zadruge Petra domaćina, bilo ih je trideset i jedno. Prava "kućna crkva", poput novozavjetne Lidijine kuće u Filipima, Akviline u Korintu, Oneziforove u Efezu i drugih. A gdje je još trideset drugih obiteljskih zadruga iz Grabovice sa 191 odraslim i 139 predpričesnika, kao što bilježi biskup Dragićević.
Kod don Mije su odsjedali makarski biskupi do 1735. god., a od tada bosanski apostolski vikari, također biskupi, prigodom kanonskih pohoda župama duvanjskoga i livanjskoga kraja. Tako u srpnju 1735. makarski biskup Stjepan Blašković pohodio je vjernike Livanjskoga polja, a don Mijo mu se priključio i pratio ga na njegovu pastirskom putovanju, kao što je zabilježeno:
- u Rastovači, 5. srpnja "biskupa je pohodio fra Ilija Lašvanin, kapelan u Duvnu, i don Mijo Ćurić iz Buškog Blata";
- u Posuškom Gracu, 6. srpnja, "biskup je s pratnjom" boravio, misio, krizmao, prenoćio, i sutradan "prije podne biskup je ostao sa svećenicima u istom mjestu";
- u Gorici je bio 7. srpnja, a sutradan "biskup je obišao kršćansko groblje" i pomolio se za pokojnike s područja župe;
- u Viru 8. srpnja, čitamo u biskupovu dnevniku: "a pratnja proslijedi prema Zagorju". Držimo da je u pratnji bio i don Mijo;
- 12. srpnja 1735. biskup predvečer "stiže u selo Korita u kuću Mije Ćurića. Poslije ručka blagoslovi i utješi donesene bolesnike i zaputi se prema Grabovici", u kojoj ga je dočekao "velečasni fra Petar Likanović, kapelan Buškog Blata i župnik Livanjskog polja";
- dan kasnije poslije ručka "biskup s pratnjom ode u Prisoje ili Podosoje pod planinom Tušnicom".
U biskupovoj pratnji i krizmena kumstva, 1741. Don Mijo je biskupa Pavu Dragićevića pratio po krizmama od 29. listopada do 7. studenoga 1741. po livanjskom kraju i duvanjskoj župi. Roditelji krizmanika često su ga pozivali za kuma. Kumovao je:
- u Vučićima ili Golinjevu, 29. listopada dvojici krizmanika;
- u Prisoju, 31. listopada dvojici pripravnika;
- u Grabovici, Koritima: "Prvoga dana studenoga 1741... presvijetli i prečasni gospodin kod kuće Mije Ćurića, svjetovnoga svećenika, slavio je narodu sv. Misu" i krizmao 17 krizmanika, a dvojici je bio kum don Mijo;
- u Rošku Polju, 3. studenoga jednomu krizmaniku;
- u Mesihovini, 4. studenoga dvojici kandidata;
- u Mrkodolu, 7. studenoga jednomu krizmaniku.
Na Dušni dan, 2. studenoga 1741., kroničar bilježi: "Rano ujutro, u spomenutom posljednjem selu Grabovici u istoj kući velečasnoga svećenika Ćurića na pobožnu nakanu roditelja i na duhovnu utjehu iste obitelji presvijetli i prečasni gospodin slavio je sv. Misu, podijelio svečani blagoslov, pošao na put zajedno s pratnjom i upružio u župu Duvno, kojom upravljaju poštovani oci franjevci Martin Gabrić i Mijo Pavković..."
Tijekom biskupova boravka 11. studenoga 1741. u Mandinu Selu kod Duvna, kroničar je zapisao: "Isto tako župnik nema nikakva stalna stana, niti vlastitu kuću, nego kao lutajući gost nosi svoje stalno breme. Osim njega, doduše, i njegova sudruga, ima i treći, svjetovni svećenik, s vlastitom kućom, koji im pomaže obrađivati vinograd Gospodnji." Riječ je o don Miji, odnosno "don Mijovilu", kako se sam gdjekada potpisivao.
Sudeći prema popisu biskupa Dragićevića iz 1743. god., i don Mijo je bio među "četvoricom svjetovnih svećenika", koji "ne uskraćuju svećeničke ljubavi" vjernicima, posebno s obzirom na svete ispovijedi. Drugi bi bili: don Mate Akrapović, don Ilija Vrdoljak[ović] i don Mate Zrnić, koji se također spominju kao krizmeni kumovi.
Libar s potpisom "don Mijovilovim", 1750. Na primjerku Divkovićeva Nauka karstianskoga iz 1611. god. u franjevačkoj samostanskoj knjižnici na Gorici u Livnu don Mijo je vlastoručno bosanicom napisao: "U ime Boga ove je libar v[elečasnog] do[n] Mijovila Ćurića iz Buška Blata: god[ine] gos[podnje] na 1750 miseca oktobra na 20." Stipo Manđeralo čita 1760. god.
U biskupovoj pratnji, 1752. Don Mijo je opet uz biskupa Dragićevića na njegovu trećem pastirskom pohodu, 29. listopada 1752. Tada je služio kao kapelan donji dio livanjske župe.
Među trinaestoricom, 1757. Rimska Kongregacija spominje da ima "13 svjetovnih svećenika" u Bosanskom vikarijatu.
A u Dragićevićevu popisu iz 1758. god. navode se imena dvanaestorice svjetovnih svećenika, među kojima nema don Mije. Zato se i nije mogao potpisati na Misal 1760. god.
Preminuo 1757. Prema Perkoviću don Mijo je preminuo 1758. god. U bilježnici Misa, koje su članovi bratovštine svećenika Splitske nadbiskupije služili u splitskoj katedrali (glagoljaši i latinaši, neki nadbiskupi, kanonici itd.), očuvanoj u Kaptolskom arhivu u Splitu, zapisan je i datum slavljenja svete Mise za pokojnoga don Miju: 25. ožujka 1757. Mogao je preminuti koji tjedan ili mjesec prije Blagovijesti, 1757. god.
Zaključak. Don Mijo je živio kao svećenik barem 22 godine. Prvi se put u crkvenim izvješćima spominje 5. srpnja 1735. Svećenik je mogao biti i koju godinu prije. Zadušnica je za njega služena 25. ožujka 1757. u Splitu. Vjerojatno je pokopan na groblju u rodnim Koritima.
Don Ilija Omrčen/ović - Šarić (18. st.) iz Grabovice. Podrijetlo. Omrčen je "stariji oblik (naziv) prezimena Šarić. Svi Šarići na livanjskom polju potječu s Tijarice (zaselak Omrčen [...]). Draganović, međutim, zabilježio predaju kupreških Šarića prema kojoj su ovi doselili od Imotskoga (iz Prološca), a Šarićima su se prozvali po nekom pretku šarenog, kozičavog lica)".
Prema popisu iz 1743. god. u selu Grabovici, tada livanjske župe, bile su četiri kuće Omrčena (Omarçen), i to: Tomina s 13 pričesnika i 13 djece; Ivanova 13 pričesnika - 12 djece; Antina 8 pričesnika - 9 djece, te Jurina 7 pričesnika - 3 djece.
Računamo da je don Ilija iz jedne od navedenih obitelji, ako ne iz godina 1741.-1743., a ono svakako koju godinu kasnije. Zaključujemo na to iz do sada prvoga poznatog spomena Ilije kao svećenika, 1776. god.
Spomenimo također da i popis iz 1768. god. donosi pet obitelji iz Grabovice sa sličnim prezimenom, samo malo duljim: Omrčenović (Omarçenovich): Mijina 10 pričesnika - 2 djece; Matina: 6 pričesnika; Markova: 12 pričesnika - 5 djece; Stipina: 2 pričesnika - 2 djece; Antina 10 pričesnika - 5 djece.
U posljednjem popisu prezime Šarić prvi se put pojavljuje. Bila je to Ivanova obitelj, koja je imala 42 pričesnika i 13 djece. Cijelo selo, a ne samo jedna kuća, koja se vodila pod jednim kućnim domaćinom.
Don Ilija se u crkvenim dokumentima spominje da je podrijetlom iz livanjskoga kraja i da je tu i djelovao.
Iz kojega je mjesta don Ilija potjecao? Više se puta u župnim maticama može naći podatak da je don Ilija pomoćnik ili kapelan "iz Grabovice".
Svećenik od 1776. Evo što se mijenja prezime čas Omrčen, čas Omrčenović, čas Šarić, nego se mijenja, kako nije uobičajeno, i samo ime, iz Ilije u Ivana. Na primjer u upisu: "Dne 16. travnja 1776. krstih ja don Ivan Omarčen iz Grabovice, pomoćnik, Andriju sina Jakova Arste i njegove zakonite Oršule od Grebena iz Srđevića. Bi kum Nikola Lučić iz Lipe." Perković dodaje sasvim prihvatljivo objašnjenje zamjene imena: "Ovaj čin krštenja što ga je obavio don Ivan Omrčen(ović) upisao je bosančicom fra Frano Ćurić. Čini se da je ovdje fra Frano pogriješio u imenu popa glagoljaša. Bit će da je riječ o Iliji a ne o Ivanu."
Nije nam poznato ime svjetovnoga svećenika Ivana Šarića, nego samo Ilije Šarića. No, nije isključeno da je tih godina postojao i don Ivan Šarić, pa preminuo, a od 1779. god. spominje se drugi svećenik Šarić, imenom Ilija. Začudo da Perković nije pomaknuo godine don Ilijina svećenikovanja na 1776., kako to čine matice, koje je upravo on objavio, nego ga spominje tek od 1779. do 1781. god.
Biskup Dobretić piše da je 14. srpnja 1776. bio u službenom pohodu župi u Livnu. "Osam je svećenika koji služe ovu župu, tj. trojica redovnika i petorica svjetovnih." Ne navodi im imena.
Koji su svjetovni svećenici pomoćnici u livanjskoj župi?
Don Ilija Vrdoljak, don Jakov Ćurić, don Ilija Omrčenović - Šarić, don Juro Mihaljević, stariji, don Grgo Ljubasović.
Godina 1779. Vrdoljak spominje don Iliju Šarića kao krstitelja u Grahovu, 1779. god. Očito je služio kao kapelan u prostranoj župi livanjskoj. Jedno je dijete, Anđu Grebenar, koja je rođena 23. veljače 1779., krstio u Srđevićima, a obrede dopunio fra Petar Raič, župnik, 5. veljače 1781.
Biskup Dobretić izvješćuje Svetu Stolicu 1779. god. da u livanjskoj župi djeluju tri franjevca i četiri svećenika glagoljaša. Perković im nalazi i imena: "fra Tomo Filipović, fra Grgo Zloković i fra Bono Ilijašević", a glagoljaši: "don Grgo Ljubasović, don Juko Mihaljević-stariji, don Ilija Šarić-Omrečenović i don Ivan Tečić (prema evidenciji u staroj matici 1771-1781)."
Godina 1780. Don Iliju susrećemo kao svećenika koji dijeli sakrament krštenja kroz cijelu 1780. god. Krstio je i ubilježio u matice krštenja 7. veljače 1780.: "Ja dom Ilija Omečen (sic!)." Odnosno: dne 1. ožujka 1780. don Ilija je bio krsni kum u Strupniću i dodaje se njegovo podrijetlo: "Kum bi gospodin don Ilija Šarić iz Grabovice." Jednako tako te 1780. god. kumovao je još dva puta.
Don Ilija nekada svoje prezime piše "Omačen" ili čak Omečen. A fra Toma upisuje njegova krštenja: "ja dom Ilia".
A onda od 20. svibnja do 13. studenoga 1780. don Ilija se potpisuje različito: "ja dom Ilija Šarić" ili "ja d. Ilia". Prema objavljenim maticama, te 1780. god. don Ilija je 35 puta podijelio sakrament krštenja.
Kada je don Ilija umro? Nakon 1780. god. ne nalazimo don Ilijino ime u crkvenim maticama (imamo maticu krštenih još samo za 1781. god.). Perković donosi o njemu ovaj podatak: "don Ilija Šarić-Omrčen(ović) (?-?) iz Grabovice, kapelan u Donjem polju od 11. 11. 1779 - 11. 2. 1781." Nije jasno odakle mu datum 11. veljače 1781. Matice krštenih, koje je on sam prepisao i objavio, završavaju s datumom 23. siječnja 1781. Osim ako je uspio pročitati taj podatak u ona "preostala dva nagorjela lista" koji su, kaže, drastično oštećeni i ovdje nisu uneseni.
Drmić ga ni ne spominje.
Ovaj dio Bosanskoga vikarijata pustošila je kuga tijekom 1782.-1783. god. Možda je don Ilija Šarić u to vrijeme i preminuo.
Zaključak. Kao što ne znamo godinu rođenja ni godinu ređenja, tako ne znamo točnu ni godinu ni mjesto don Ilijine smrti.
U starom grabovičkom groblju postoje dva groba koji su suprotno okrenuti od ostalih grobova. Svećenici su se ukopavali tako da im je glava bila do kapelice, a noge prema narodu. Kao da i mrtav govori vjernicima: "Gospodin s vama." A narod se pokopava u suprotnu smjeru. Kao da svećeniku i mrtav odgovara: "I s duhom tvojim." Možda su to starinski grobovi drevnih svjetovnih svećenika glagoljaša, don Grge Grlića i don Ilije Šarića, Grabovčana.
Don Grgo Grlić (18./19. st.) iz Grabovice. U popisu katoličkoga puka iz 1768. god. zabilježena je u selu Kovačić u livanjskoj župi obitelj Nikole Grlića (Garlicha) s četvero pričesnika i dvoje djece. Bi li Grgo mogao biti iz Nikoline obitelji?
Don Grgu 1735. god. ne spominje u svome "Dnevniku" ni makarski biskup tijekom kanonskoga pohoda duvanjskomu kraju. Vjerojatno tada nije ni bio svećenik, odnosno nije djelovao na duvanjskom terenu.
Ne spominje ga ni biskup Dragićević u svome popisu katoličkoga pučanstva iz 1743. god. Spomena mu nema tijekom svih 26 godina Dragićevićeva biskupovanja.
O don Grgi ništa ne kaže ni biskup Bogdanović u svom popisu iz 1768. god., iako spominje 14 svjetovnih svećenika.
Nema mu spomena ni u livanjskim maticama, iz čega bi se moglo pretpostaviti da je živio prije 1771. god. jer se otada vode matice livanjske, Donjega Polja. A spomen mu može izostati i zbog činjenice da nije ni djelovao na livanjskim prostorima.
Prvi ga spominje Bakula u svome Šematizmu, otkrivajući mu ime i prezime, te da je pokopan u Grabovici.
Iako se služio Bakulinim djelom, don Grgu ne spominje ni Jelenić među svojih 12 glagoljaša.
Očito preuzimajući o don Grgi podatke od Bakule, Petrović konstatira da mu nema spomena u vrelima. "Samo se zna, da je umro u Grabovici - Buško Blato."
Zirdum mu donosi ime i prezime i misli da je Grgo došao izvan Hercegovine. Dijeleći svjetovne svećenike na one koji su živjeli i djelovali u Bosni i Hercegovini i one koji su povremeno dolazili ili koga pratili po BiH, don Grgu ubraja među posljednje. Nije jasno zbog čega, kada je Grlića bilo i u Hercegovini.
Škegro ne tumači odakle je, samo donosi da je preminuo u duvanjskoj Grabovici.
Drmić precizira da je pokopan na Gromili u Grabovici, te da mu je grob i danas vrlo uočljiv. Donosi i fotografiju njegova nadgrobnoga spomenika.
Glagoljaši su redovito pokapani u rodnom selu.
Prije 1735. godine? Ako se don Grgu ne može susresti u vrelima nakon 1735. god., može li se pretpostaviti da je djelovao prije toga.
Je li bio među šestoricom kandidata 1718.? Makarski je biskup Bijanković na kanonski pohod duvanjskomu kraju pošao 1. listopada 1718. Vidović piše: "U ovom pohodu Bijanković je pronašao šest dobrih i nadarenih mladića, koji su mu izrazili želju, da bi postali svećenici. Mladiće je biskup smjestio u oratorij sv. Filipa Nerija u Splitu." Nije nemoguće da je među njima bio i Grgo Grlić. Nakon dvije-tri godine školovanja, poslije 1720. god., mladići su mogli biti zaređeni i vraćeni natrag. Među njima i don Grgo. Kako mu spomena nema ni u vrijeme Bijankovićeva pohoda 1723. god. ni u vrijeme Blaškovićeva pohoda Duvnu 1735. god., nije nemoguće da tada nije ni bio među živima.
Među "strateškim" svećenicima? Nije neopravdano pretpostaviti da bi mogao biti među svećenicima glagoljašima koje je birao, poučavao, osobno redio ili dopustio da se zarede makarski biskup Lišnjić poput:
don Mije Grbavca u Dobrom Selu, 1668.;
don Petra Radunovića u Rakitnu, 1669.;
don Ivana Turića u Gorici, 1678.;
don Ante Rebića u Mostaru, 1684.
Ali Lišnjićeva namjera nije uspjela, u prvom redu stoga jer se nije oslonio na dostatno pripravljene svećenike niti na dogovor s franjevcima iz Kreševa, Fojnice i Sutjeske, koji su pastorizirali pojedine župe zapadnoga dijela Hercegovine i duvanjskoga kraja. O toj generaciji glagoljaša malo se zna. Poznato je tek da je Radunović prešao u Trebinjsku biskupiju.
U vrijeme Bijankovićeva upravljanja Makarskom biskupijom i administriranja Duvanjskom biskupijom, na tome su terenu bila trojica glagoljaških svjetovnih svećenika: u Brotnju, Duvnu i Vinici. Imena nisu poznata. No, tijekom Bijankovićeva 35-godišnjega upravljanja Duvanjskom biskupijom (1695.-1730.) među svećenicima su mogla biti i ova šestorica glagoljaša:
don Bartol Kunčević - spominje se 1710.; možda je djelovao u Vinici ili u Duvnu;
don Jure Šerić, spomenut 1710.; možda je djelovao u Vinici ili Duvnu;
don Grgo Kardumović, spominje se 1709.-1711.; možda je bio u Rošku Polju;
don Grgo Zrnić u Mišima kod Livna, svećenik je od 1723. do 1741.;
don Ante Budimir, u Viru, svećenik od 1729. do 1766.;
don Grgo Grlić - nije znano ni kad je živio ni gdje je djelovao. Potvrđuje ga tek nadgrobni spomenik.
Don Tadija Milinić 1609. god. piše u Veneciju da u duvanjskom kraju ima "i nekoliko malobrojnih svjetovnih svećenika". Ne navodi im imena. Možda je među njima bio i don Grgo.
Don Stipan Ćurić (oko 1795.-19. st.) iz Korita, Grabovica. Od plemena Ćurića iz Buška Blata, vjerojatno iz sela Korita župe Grabovice, potekao je i glagoljaš don Stipan. Rođen je oko 1795. god. Otac mu se zvao Mate. Školovanje je započeo 1808. god.
Budući da apostolski vikari, biskupi fra Grgo Hiljić i koadjutor mu fra Augustin Miletić, nisu više željeli rediti nijednoga svećenika glagoljaša za Bosanski vikarijat, Stipan je prije primanja nižih redova u rujnu 1813. ekskardiniran, tj. otpisan, točnije "rasinjen" ("exfiliato") i prepušten Makarskoj biskupiji, koja ga je objeručke dočekala. Dokument o njegovoj ekskardinaciji glasi:
Oracije kanonik Bergelić, doktor obojega prava
Metropolitanske primacijalne Splitske Crkve
Dalmacije i cijele Hrvatske, inače Solinske,
u vrijeme ispražnjene nadbiskupske stolice,
kapitularni generalni vikar
ljubljenomu nam u Kristu Stipanu, sinu Mate Ćurića iz Buška Blata Otomanske Bosne, rođenu iz zakonita braka, krštenu, potvrđenu i od presvijetloga i prečasnoga gospodina Augustina Miletića, biskupa i apostolskoga vikara u Otomanskoj Bosni, pismom od 6. rujna 1813., ekskardiniranu i po nama u službu župne crkve sela Katuni, okruga Badobalje ove Nadbiskupije pripisanu, i od bilo kakve kanonske zapreke ili crkvene kazne slobodnu, kako nam rezultira, po svetom Tridentskom koncilu ispitanu i odobrenu, nakon što si formalno obavio duhovne vježbe i svime drugim opremljen, a Kapitularni naš vikarijat godine 1808. dne 28. ožujka, ispunio, da od presvijetloga i prečasnoga gospodina Fabijana Blaškovića, makarskoga biskupa, možeš biti u vlastitoj ili tuđoj biskupiji, dozvolom Ordinarija, osposobljen kleričku haljinu obući i prvu kleričku tonzuru primiti te biti promaknut na četiri manja reda, uz opsluživanje onoga što treba opslužiti, izdajemo u Gospodinu dozvolu i ovlast. Za to svjedoči... Dano u Splitu u našem Vikarnom primacijalnom ordinarijatu dne 30. lipnja 1814.
Oracije kanonik Bergelić, kapitularni generalni vikar
Nikola Koić, kancelar kapitularnoga vikara.
Svećenička služba. Godine 1819. don Stipan je kao subđakon u Bukovoj Gori iznad Buškoga Blata 11. srpnja iste godine krstio Mariju, kćer Ante Ćurića i Ruže Lučić, a obrede dopunio fra Jozo Tomić. O don Stipanu je civilnu vladu u Zadru izvijestio šibenski biskup Filip Dominik Bordini (1827.-1838.) dopisom br. 612, od 22. kolovoza 1833., tvrdeći da mu je 38 godina - po tom se zaključuje da je rođen 1795., da je učio školu u Priku, da mu je sposobnost "osrednja", a vladanje "dobro". Nastoji u službi. Župnik je u Marini još od prije nego je ta župa pripala Šibenskoj biskupiji nakon ukidanja Trogirske (1828.).
Iako potječe s područja današnje Mostarsko-duvanjske biskupije, iako je želio dušobrižnički djelovati na ovome istom terenu i čekao punih šest godina da se riješi njegov slučaj, od 1808. do 1814. god., bosanski apostolski vikari najprije Hiljić a potom i Miletić, nisu mu to dopustili. Koliko je za sada poznato, u pitanju je posljednji glagoljaš koji je napustio herceg-bosansko područje prije ređenja. Posljednji glagoljaš koji je ovdje djelovao bio je don Juko Dilber koji je preminuo 1848. god.