Fra Pavo (Andrija) Milićević rođen u Rakitnu, župa Duvno, 15. siječnja 1798. U novicijat je stupio u Fojnici 25. lipnja 1816. Svečane zavjete položio je istoga dana sljedeće godine. Obnašao je službu meštra novaka (oko 1848.), kapelana i župnika. Bio je prvi kapelan samostalne kapelanije Grabovica (1831.), kao i prvi župnik iste župe (1838.-1840.). Kao župni pomoćnik u Seonici djelovao je u dva navrata: najprije (1836.-1837.), a potom kroz dulje razdoblje, od proljeća 1840. do ožujka 1844. Kroz to je vrijeme obavio 33 vjenčanja, od čega najviše u Rakitnu, što znači da je uglavnom on bio zadužen za taj udaljeni dio župe, svoj rodni kraj. Fra Pavu je sa župnikom fra Mijom Kutlešom u ožujku 1844. biskup fra Rafo Barišić potjerao sa župe, na što su se oni povukli u matični samostan u Fojnici. U dva navrata djelovao je u livanjskom kraju: bio je kapelan u Ljubunčiću 1828.-1832. i u Vidošima 1838. Kasnije je djelovao kao župnik u Dobretićima (1855.-1858.), Bihaću (1858.-1859.) i Vodičevu (1859.-1860.). Preminuo je u Fojnici 7. prosinca 1870.

            Fra Franjo (Ivan) Iveka (Ivekić) rođen je u Varcar Vakufu (danas Mrkonjić Grad) 9. siječnja 1796. U franjevački red primljen je u Fojnici 7. siječnja 1813., a istoga dana sljedeće godine položio je svečane zavjete. Oko 1832. bio je kapelan samostalne kapelanije Grabovica. Godinu dana bio je seonički župnik (1837.-1838.). Nekoliko je godina bio u livanjskom kraju, u više navrata: kapelan zajedničke livanjske župe (1819.-1821. i 1825.-1826.), kapelan u Čukliću (1829.-1830.), kapelan u Vidošima (1834.) i župnik u Ljubunčiću (1836.). Preminuo je u Gorici kod Livna kao mjesni kapelan 28. ožujka 1853., u 57. god. života i 41. god. redovništva.

            Fra Ilija (Anto) Vučević rođen je u Fojnici 22. srpnja 1807. U franjevački red primljen je u Fojnici 1. kolovoza 1822. Istoga dana sljedeće godine položio je svečane zavjete na istome mjestu. Bio je kapelan samostalne kapelanije Grabovica (1834.-1835.). Fra Jako Baltić u više ga navrata spominje kao pristašu biskupa fra Rafe Barišića za vrijeme poznate “Barišićeve afere“, te kako ga je biskup u prosincu 1843. imenovao župnikom u Fojnici. Zbog pritužaba župljana vezir ga je uskoro stavio u tamnicu, a potom opet: “Na 9. augusta 1844. fra Ilia Vučević na samarici bi otiran u surgun kroz srid Travnika.“ U listopadu ga je isti vezir protjerao u Hercegovinu. Spominje se da je 1845. išao s biskupom u Carigrad radi istoga slučaja. Bio je župnik u župi Volar (1848.-1850.). Preminuo je u Volaru/Prijedoru 9. ožujka 1850. u 43. godini života.

            Fra Franjo (Anto) Lauš bio je rodom “od Vučjaka“ (iz Sarnave) iz Posavine, a rođen je 15. studenoga 1782. U franjevački red primljen je u Fojnici 14. siječnja 1802., a svečane zavjete položio je istoga dana sljedeće godine. Bio je duhovni pomoćnik u Seonici dvije godine (1832.-1834.). U sačuvanoj matici vjenčanih upisano je 12 parova koje je on vjenčao, a od toga 9 u Rakitnu. To pak znači da je fra Frano, vjerojatno od 1833., otkada se don Jako Perković rodom iz Mijakova Polja teško razbolio, boravio u Rakitnu i tamo obavljao svećeničku službu. Potom je kapelan samostalne kapelanije Grabovica (1835.). Bio je župnik u Volaru-Šurkovcu (1813.-1816. i 1819.-1820.), Banjoj Luci (1821.-1822.), Varcar Vakufu (1825.-1826.). Preminuo je u Fojnici 20. listopada 1839. Bio je "izvrstan u redovničkom životu" (vita religiosa insignis).

            Fra Anto (Grgo) Vukadin (1809.-1884.) rodio se u Srđevićima 5. travnja 1809. Krsno mu je ime Grgo. U novicijat u Fojnici primio ga je i obukao u fratarski habit provincijal fra Marko Ostojić 18. lipnja 1824. Uzeo je ime fra Anto. Ostojić je kao provincijal primio i njegove zavjete 18. lipnja 1825. Zaređen je za prezbitera 1832. Prema dokumentima cijeli svoj svećenički vijek proveo je kao kapelan. Tako je kapelan u Vidošima (1834.-1837.) i obnašatelj kapelanske dužnosti u Grabovici (1835.), Skoplju (1840.), Fojnici (1852.), ponovno u Vidošima, ali i u Livnu (1853.-1866., 1870.-1880.), Kupresu (1856.); u Čukliću je povremeno ili trajno kapelan (1835., 1869.-1870.). God. 1880. je na Gorici bez naznake službe - znači član samostanske obitelji. Umro je na Gorici 27. ožujka 1884.

            Fra Ivan (Stipan) Marijanović rođen je u Jajcu 25. studenog 1792. Franjevački habit obukao je u fojničkom samostanu 7. siječnja 1813., a istoga dana sljedeće godine položio je svečane zavjete. U Seonici je dvije godine bio župni pomoćnik (1827.-1829.). Upravo je to vrijeme kada se drevna župa Duvno podijelila na dva velika dijela (1828.): Gornje Duvno i Donje Duvno. Sjedište nove župe bilo je u Mokronogama. Upravo se tu prvi preselio fra Ivan, te postao prvim kapelanom samostalne kapelanije Mokronoge (kasnije župe Mokronoge, danas župa Tomislavgrad). Fra Ivan je nabavio i bilježnice u koje je započeo upisivati podatke o krštenima, vjenčanima i umrlima. Matice su sačuvane od 1828. do danas. U Mokronogama je ostao do 1830., a potom je na istoj župi još jednom djelovao kao kapelan i župnik (1836.-1840.). Upravo je u tom razdoblju samostalna kapelanija Mokronoge postala župom (1839.). U međuvremenu je kratko bio kapelan samostane kapelanije Grabovica (1835.-1836.). Bio je kratko kapelan u Čukliću (1841.). “Buduć je ogluhnuo dođe u samostan još mlad, i doživi lijepu starost (71 godinu) provodeći pobožan život do zadnjega časa...“ Preminuo je u Fojnici 31. srpnja 1863., u 71. god. života i 50. god. redovništva. Livanjski nekrologij opširno piše o njegovoj smrti: dok je molio, držeći krunicu u ruci, doživio je moždani udar. Preminuo je dva sata kasnije; okružen braćom koja su za njega molila, opremljen je svetim sakramentima. Dugo godina djelovao je kao kapelan, župnik i propovjednik, a onda se zbog bolesti povukao u samostan. U takvom stanju, kao bolesnik, napisao je dvije knjige, jednu na hrvatskom De indulgentiis (O milostima), a drugu na latinskom jeziku Mettodus sacram. meditationum. Bio je "muž izvrsna nauka, veoma veliki prijatelj pokorničkog života" (vir insignis doctrinae, maximus vitae asceticae cultor).

            Fra Stipan (Grgo) Sladojević rođen je u Jajcu 23. travnja 1796. Franjevački habit obukao je u Fojnici 4. listopada 1814. Godinu dana kasnije položio je svečane redovničke zavjete na istome mjestu. U Grabovici je dvije godine bio kapelan samostalne kapelanije (1836.-1838.). Bio je župnik u Ivanjskoj kod Banja Luke 1831.-1833. Preminuo je 22. travnja 1841. u Dolcu pokraj Travnika.

            Fra Pavo (Andrija) Milićević rođen u Rakitnu, župa Duvno, 15. siječnja 1798. U novicijat je stupio u Fojnici 25. lipnja 1816. Svečane zavjete položio je istoga dana sljedeće godine. Obnašao je službu meštra novaka (oko 1848.), kapelana i župnika. Bio je prvi kapelan samostanle kapelanije Grabovica (1831.), kao i prvi župnik iste župe (1838.-1840.). Kao župni pomoćnik u Seonici djelovao je u dva navrata: najprije (1836.-1837.), a potom kroz dulje razdoblje, od proljeća 1840. do ožujka 1844. Kroz to je vrijeme obavio 33 vjenčanja, od čega najviše u Rakitnu, što znači da je uglavnom on bio zadužen za taj udaljeni dio župe, svoj rodni kraj. Fra Pavu je sa župnikom fra Mijom Kutlešom u ožujku 1844. biskup fra Rafo Barišić potjerao sa župe, na što su se oni povukli u matični samostan u Fojnici. U dva navrata djelovao je u livanjskom kraju: bio je kapelan u Ljubunčiću 1828.-1832. i u Vidošima 1838. Kasnije je djelovao kao župnik u Dobretićima (1855.-1858.), Bihaću (1858.-1859.) i Vodičevu (1859.-1860.). Preminuo je u Fojnici 7. prosinca 1870.

            Fra Bono (Ivan) Marinović rođen je u selu Grahoviku kod Travnika 25. prosinca 1803. U franjevački red primljen je u Fojnici 5. veljače 1820. Ipak, nakon nekoliko mjeseci svojevoljno je pobjegao iz samostana, ali se iste večeri vratio i molio da ga opet prime u Red. Tako je morao 12. kolovoza 1820. opet započeti godinu novicijata. Istoga datuma sljedeće godine položio je svečane zavjete. Bio je župnik u Grabovici dvije godine, 1840.-1842. Ostali podaci nepoznati.

            Fra Andrija (Ivan) Tvrtković (Pešić) rođen je u Fojnici 6. lipnja 1808. Franjevački habit obukao je 3. travnja 1827. u Fojnici. Sljedeće godine 7. travnja položio je svečane zavjete. U Grabovici je župnikovao punih šest godina, 1842.-1848. Bio je kapelan u Ljubunčiću 1856. Preminuo je u Glamoču 15. travnja 1865.

            Fra Petar (Jakov) Bakula rodio se u Batinu kraj Posušja 4. lipnja 1816. Krstio ga je fra Bartol Tucaković 9. lipnja 1816., a krizmao biskup fra Augustin Miletić 15. kolovoza 1824. Osnovnu je naobrazbu stekao u franjevačkom samostanu u Kreševu, a studirao je u Sienni i Lucci (Italija). U franjevački red stupio je u Kreševu 9. rujna 1833., svečane zavjete položio istoga datuma sljedeće godine, a za svećenika je zaređen 7. listopada 1839. Sedam godina bio je profesor filozofije i teologije u Lucci (1839.-1846.). Nakon toga se vraća u Hercegovinu i djeluje kao odgojitelj franjevačkog pomlatka na Čerigaju (1846.-1848.), a onda je dvanaest godina u pastoralu: župnik u Grabovici (1848./49.) i Gradnićima (1849.-1855.), gvardijan i župnik na Širokom Brijegu (1855./56.), župnik u Gorici (1856.-1859.) i Ružićima (1859./60.). God. 1860. predaje filozofiju mladim franjevcima, a potom je tri godine generalni definitor franjevačkog reda u Rimu (1861.-1864.). Po Europi je skupljao pomoć za prosvjetno i vjersko uzdizanje Hercegovine, namicao sredstva za dogradnju škola te za izgradnju franjevačke crkve u Mostaru, samostana na Humcu i završetak radova na Širokom Brijegu. U Gorici je sagradio novu crkvu sv. Stjepana na mjestu stare crkve, porušene u drugoj polovici 17. st. Pokretač je i nositelj mnogih pothvata u kustodiji i apostolskom vikarijatu u Hercegovini. Istaknuo se kao odgojitelj, profesor, župnik, gvardijan, vrstan pravnik (uspješno je u Rimu 1852. riješio pravno uređenje hercegovačke franjevačke zajednice), graditelj, sudac, liječnik (bio osobni liječnik Ali-paše Rizvanbegovića), apotekar i nadzornik katoličkih škola. Jedan je od najzaslužnijih ljudi za osnivanje prve hrvatske tiskare u Bosni i Hercegovini, one u Mostaru, 1872./1873. god. Za zasluge je dobio počasni naziv “bivšega kustoda“. Djela je pisao na talijanskom, hrvatskom i latinskom jeziku, a po oblicima se mogu podijeliti na pjesme (sonete, ode, himne), religiozno-povijesne epove, filozofiju, polemiku i prijevode. Njegov je Šematizam iz 1867. objavljen 1970. u hrvatskom prijevodu pod naslovom Hercegovina prije sto godina. Od ostalih djela navodimo: Ceno storico sulla Provincia di Bosna, Lucca, 1846.; Breve compendio sacro-istorico sulla vicende della regolare missionaria custodia e vicariato apostolico de Erzegovina, Dubrovnik, 1853., ²1865.; Pisma sveto-izkazana od ercegovačke redovničke čuvodržave, Dubrovnik, 1853.; I martirii nella missione francescana osservante in Erzegovina, Roma, 1862.; Hercegovina za devetnest godinah vezirovanja Hali-pašina, Beč, 1863.; Pravo mudroznanje za svakog čovika, Split, 1867., ²1869.; Politika za svakog čovika, Split, 1869.; Pribogoljubna bavljenja za slišati svetu misu, Split, 1869.; Četiri dila godine: zima, pramalitje, ljeto i jesen, Split, 1871.; Prodanje i život Jozipa patrijarke, Split, 1871.; O Francuskom i Pruskom ratu god. 1870-1871, Dubrovnik, 1873.; Pjesme, Dubrovnik, 1890. Posljednjih desetak godina života Bakula je proveo u Mostaru kao generalni vikar biskupa Kraljevića (1864.-1873.). Preminuo je 2. listopada 1873. u 57. god. života, 39. god. redovništva i 34. god. svećeništva. Pokopan je na groblju Šoinovac. U Imeniku u opasci stoji: “Umro od fistule u grlu. Pokojnik je najzaslužniji član ove Redodržave koji je učinio da je odijeljena Redodržava Hercegovina od bosanske. Prvi književnošću prosvijetlio Hercegovinu. Goričku crkvu napravi i mostarsku kojoj je bio arhitekt. Mnogim prošnjama podigao Provinciju.”

            Fra Mate (Martin) Ćorić Beljo. Njegova je obitelj iz Crnča, ali se on rodio u Bosni, u Glavicama, župa Uskoplje (u nekim se izvorima navodi Kupres kao mjesto rođenja), kamo su se njegovi roditelji odselili ili se tu nalazili barem privremeno, vjerojatno sa stokom. Rođen je 27. listopada 1813. Krstio ga je fra Ivan Vučević, a krizmao biskup fra Augustin Miletić. Temeljnu naobrazbu stekao je u kreševskom samostanu. Franjevački je habit obukao u istom samostanu 4. rujna 1832., a svečane zavjete položio istoga datuma sljedeće godine. Studij bogoslovije završio je u Vesprimu u Ugarskoj. Prvu misu proslavio je 17. kolovoza 1839. Po povratku sa studija djeluje kao kapelan u Kreševu. Kratko je bio kapelan u Brotnju (1841./1842.). Napustio je Kreševo 19. svibnja 1844., te došao u Hercegovinu predvodeći hercegovačke novake i sjemeništarce. Najprije je kratko u Mostarskom Gracu i Čerigaju s novacima (1844./1845.), nekoliko mjeseci u Brotnju pa onda župnik u Mokronogama - danas župa Tomislavgrad (1845.-1848.). Neko je vrijeme boravio u Seonici s biskupom Barišićem (1848./1849.). Bio mu je ekonom. Potom je župnik u Grabovici na Bušku blatu (1849.-1855.) i u Veljacima (1855./1856.). Dva je puta bio župnik i gvardijan na Širokom Brijegu (1856./1857., te 1867./1868.), a župnik u Rošku Polju bio je pet godina (1859.-1864.). Od 1864. do smrti čini se da je stalno bio na Širokom Brijegu, kao župnik ili kapelan. Bio je vijećnik kustodije u Hercegovini (1862.-1865.). Preminuo je na Širokom Brijegu od sušice 19. siječnja 1871. u 58. god. života, 39. god. redovništva i 32. god. svećeništva. Tu je i pokopan. U Imeniku je zapisano: “Pokojnik bi u djetinjstvu udaren od nekrsta [= muslimana] žestoko te je od toga zadobio mal po mal sušicu i od nje umro.“

            Fra Ilija (Ivan) Zelenika (1826.-1893.). Ponekad mu se navodi i “kućno“ prezime Bogdanović. Rođen je u Gornjem Gracu, župa Gradac (Mostarski), 1. lipnja 1826. Krstio ga je fra Augustin Juričić 5. lipnja 1826., a krizmao biskup fra Rafo Barišić 25. kolovoza 1833. Temeljnu je naobrazbu stekao u kreševskom samostanu. U franjevački novicijat stupio je u Kreševu 30. svibnja 1842. Habit mu je obukao fra Anđeo Šunjić, bivši provincijal, po dopuštenju aktualnog provincijala fra Mije Duića. Svečane zavjete položio je u Kreševu 31. srpnja 1843. u ruke fra Lovre Kulišića, jubilarnog lektora. Za svećenika je zaređen 10. prosinca 1848. Studirao je vjerojatno u Italiji, ali o tome nema sačuvanih podataka. Pastoralno je djelovao kao kapelan u Seonici (1849.-1852.), gdje je bio jedan od pomoćnika biskupa fra Rafe Barišića. Potom je kapelan na Širokom Brijegu (1852.-1855.), pa župnik u Grabovici (1855.-1862.), opet kapelan na Širokom Brijegu (1862.-1864.), župnik u Rošku Polju (1864.-1866.), kapelan u Posušju (1867./1868.) i opet na Širokom Brijegu (1868./1869.), gvardijan u istom samostanu (1869./1870.), a zatim opet kapelan (1870.-1872.). Potom je punih 18 godina župnik u rodnoj župi Mostarski Gradac (1872.-1890.). Od 1890. u samostanu je na Širokom Brijegu. Obnašao je službu vijećnika Kustodije (1862.-1865.). Preminuo je na Širokom Brijegu 27. srpnja 1893. u 67. god. života, 51. god. redovništva. Pokopan je na groblju Mekovac.

            Fra Toma (Franjo) Jurić (1824.-1885.). Rođen je u Ustirami, župa Rama, 23. lipnja 1824. Krstio ga je istoga dana fra Franjo Dobretić, a krizmao biskup fra Rafo Barišić 15. rujna 1833. Temeljnu naobrazbu stekao je u franjevačkom samostanu u Kreševu. Franjevački habit obukao mu je fra Ilija Vidošević, definitor, po dopuštenju fra Mije Duića, provincijskog komisara, u Kreševu 22. veljače 1841. Svečane zavjete položio je 22. veljače 1842. u istome samostanu. Za svećenika je zaređen 20. ožujka 1847. Nakon odcjepljenja hercegovačkih franjevaca od provincije Bosne Srebrene 1844. fra Toma se po okončanju bogoslovnog studija priključio Hercegovcima i ostao u Hercegovini do kraja života. Pastoralno je djelovao kao kapelan na Širokom Brijegu (1852.-1855.), s tim da je istodobno barem jednom bio i kapelan Polja (1854.). Potom je župnik u Rakitnu četiri godine (1855.-1859.), kapelan na Širokom Brijegu (1859.-1862.), župnik u Grabovici na Bušku blatu (1862.-1868.), kapelan u Posušju (1868.-1870.), župnik u Mostarskom Gracu (1870.-1872.), kapelan na Širokom Brijegu (1872./73.), ponovno kapelan u Posušju (1873./74.) i konačno župnik u Šuici (1874.-1881.). Od 1881. godine je u širokobriješkom samostanu. Preminuo je na Širokom Brijegu od kapi 10. rujna 1885. u 62. god. života, 45. god. redovništva i 39. god. svećeništva. Pokopan je na groblju Mekovac.

            Fra Stipan (Franjo) Vuletić (1837.-1883.). U Knjizi obučenih novaka prezime glasi Vuletić-Ćavar. Sam se rado potpisivao nadimkom Šestokrilović. Rodio se 5. veljače 1837. u Kazagincu u Bušku blatu, tada župa Grabovica, danas Rašeljke. Krstio ga je grabovički župnik fra Stipan Sladojević, rodom iz Jajca, 24. veljače 1837., a krizmao biskup fra Rafo Barišić 29. kolovoza 1844. Temeljno školovanje završio je kod franjevaca na Čerigaju i Širokom Brijegu. Bogoslovni studij završio je u Italiji. U franjevački red stupio je na Širokom Brijegu 16. studenog 1852. Habit mu je obukao fra Filip Ančić, vijećnik Kustodije. Svečane zavjete položio je 16. studenog 1853. u ruke kustoda fra Anđela Kraljevića. Za svećenika je zaređen 30. listopada 1859. U nekoliko je navrata djelovao kao kapelan u Seonici (1861./1862., 1863.-1866., 1867./1868.). U trima je navratima bio duhovni pomoćnik na Širokom Brijegu (1862./1863., 1866./1867. i 1879./1880.). Djelovao je i kao kapelan na Poljima, preko ljeta (1867.). Od 1868. do 1874. bio je župnik u rodnoj župi Grabovici. Tu je sagradio veliki župni stan, te nabavio zvono za župnu crkvu (1870.). Potom je premješten za gvardijana i župnika na Široki Brijeg (1874.-1876.). Nakon toga je imenovan župnikom drevne župe Brotnjo sa sjedištem u Gradnićima (1876.), ali se u maticama pojavljuje samo u studenom i prosincu 1876. Čini se da je ostalo vrijeme, do 1879., zbog ustanka proveo na Širokom Brijegu. God. 1879./1880. kapelan je na Širokom Brijegu. U Županjcu je bio župnik od 1880. Bio je također vijećnik Hercegovačke franjevačke kustodije (1883.-1886.). Preminuo je u Županjcu kao aktualni vijećnik Kustodije i župnik 13. kolovoza 1883. u 47. god. života, 31. god. redovništva i 24. god. svećeništva te pokopan na groblju u selu Kolu, na koje su se pokopavali katolici iz Kola i iz grada prije nego je otvoreno gradsko groblje Karaula.

            Fra Ante (Šimun) Karačić (1840.-1891.). Rodio se u Crnču, tada župa Blato (Čerigaj), 10. listopada 1840. Krstio ga je fra Mijo Šunjić 22. listopada 1840., a krizmao biskup fra Rafo Barišić 30. travnja 1848. Osnovno je školovanje završio kod franjevaca na Širokom Brijegu (do 1857.). Studij filozofije i teologije završio je u Italiji (1858.-1864.). Franjevački je habit obukao na Širokom Brijegu 25. kolovoza 1857., svečane zavjete položio 25. kolovoza 1858., a za svećenika je zaređen 2. travnja 1863. Djelovao je najprije u Mostaru kao kapelan i vjeroučitelj (1865.-1867.), a onda u istoj službi na Širokom Brijegu (1867.-1870.) i Posušju (1870./1871.). Potom je tajnik Kustodije i učitelj na Širokom Brijegu (1871.-1874.). U međuvremenu je neko vrijeme (1869.) skupljao milodare po Njemačkoj, Austriji i Pruskoj za izgradnju vjerskih i prosvjetnih ustanova u Hercegovini. Fra Ante je 1874. izabran za savjetnika Kustodije, te u upravi ostaje do 1879. Iste godine imenovan je župnikom u Grabovici u Bušku blatu, gdje ostaje devet godina (1874.-1883.). Potom je gvardijan i župnik na Humcu (1883.-1885.), župnik u Veljacima (1885./1886.) i Vinici (1886./1887.). Od 1887. do smrti župnik je u Rošku Polju. Surađivao je književnim prilozima: pripovijetkama i pjesmama, u nekim novinama, osobito u Narodnom listu i Katoličkoj Dalmaciji. Preminuo je 24. srpnja 1891. u Rošku Polju kao aktualni župnik u 51. god. života, 34. god. redovništva i 29. god. svećeništva. Uzrok smrti bio je “oganj”. Zabilježeno je da je “pokopan uz veliko saučešće okolišnjih župnika i župljana“, te da je ostao u živoj uspomeni župljana u Rošku Polju “radi ljekarstva“. Tijelo mu počiva na roškom groblju sv. Ivana. Podignut mu je lijep kameni spomenik, koji je obnavljan i posljednjih godina.

            Fra Franjo (Marko) Dobretić-Bašadur (1841.-1901.). Rođen je u Mostaru 21. svibnja 1841. Krstio ga je sutradan fra Martin Nikolić, a krizmao biskup fra Rafo Barišić 1. studenog 1852. Pučku školu završio je kod franjevaca u Mostaru, u školi koju je otvorio biskup Barišić u Vukodolu, preparandiju na Širokom Brijegu (do 1857.), a filozofski i teološki studij na Širokom Brijegu, u Zagrebu, Veneciji, Genovi i Torinu (do 1865.). U franjevački je red primljen na Širokom Brijegu 25. kolovoza 1857., svečane je zavjete položio istoga datuma 1858., a za svećenika je zaređen 17. prosinca 1864. Pastoralno je djelovao u nekoliko hercegovačkih župa. Započeo je na Širokom Brijegu kao kapelan i učitelj (1865.-1869.). Bio je župnik u Gradnićima tri godine (1869.-1872.). U Mostaru je župnik dvije godine (1872.-1874.), a potom učitelj u mjesnoj katoličkoj školi. U Gorici je župnik četiri godine (1875.-1879.). Potom je tajnik Kustodije, knjižničar i zborovođa na Širokom Brijegu (1879.-1883.). Kao župnik u Grabovici na Bušku blatu (1883.-1890.) obnovio je župni stan i sagradio novu župnu crkvu. Potom je odgojitelj franjevačkog pomlatka na Humcu (1890.-1894.), župnik u Županjcu (1894./95.), kapelan u Mostaru (1895.-1898.), te tajnik Provincije (1898.-1901.). U proljeće 1901. imenovan je župnikom u Šujici. Iste je godine 30. studenog preminuo u Šujici kao aktualni župnik u 60. god. života, 44. god. redovništva i 37. god. svećeništva. Pokopan je na šujičkom Kolakovu groblju. Tu mu je šujički župnik fra Križan Galić (1902.-1904.) podigao monumentalnu kamenu grobnicu s križem i natpisom. Bio je vijećnik Kustodije (1883.-1886.) i definitor Provincije u dva mandata (1892.-1898.).

            Fra Bernardin (Brno) Kordić rođen je u Blizancima 14. ožujka 1859. U novicijat je stupio na Humcu 17. svibnja 1876., a svečane zavjete položio je 17. kolovoza 1880. Za svećenika je zaređen 6. siječnja 1882. Župnik u Grabovici od 1890. do 1893. Dalje nije obnašao nikoju svećeničku niti redovničku službu.

            Fra Dujo (Jure) Ostojić (1863.-1938.). Rodio se u Bijakovićima, tada župa Gradnići (danas Međugorje), 27. siječnja 1863. Kršten je sutradan. Niže školovanje završio je na Širokom Brijegu i Humcu (do 1887.), a filozofske i teološke nauke na Humcu (1880.-1883.), u Bozenu (1883.-1885.) i Grazu, Austrija (1885.-1887.). Osim bogoslovije studirao je matematiku i filozofiju. U franjevački red stupio je na Humcu  8. prosinca 1879., svečane zavjete položio u Bozenu (Bolzanu), Tirol, 7. siječnja 1884., a za svećenika je zaređen u Grazu, Austrija, 14. kolovoza 1885. Mladu misu proslavio je u Grazu 30. listopada 1885. Po povratku u Hercegovinu bio je imenovan profesorom u gimnaziji na Humcu (1887.), a 1889. bio je zajedno s gimnazijom premješten na Široki Brijeg. Tu je zbog manjka profesora predavao više predmeta. U pastoralu je najprije župnik u Vinici (1892./1893.) i Grabovici (1893.-1895.). Kratko je opet profesor na Širokom Brijegu (1895./1896.) pa dvije godine vodi župu Bijelo Polje (1896.-1898.). Potom je šest godina tajnik biskupa Buconjića (1898.-1904.). Pastoralno je još djelovao kao župnik u Međugorju (1904.-1907.), gvardijan i župnik na Humcu (1907.-1911.) i župnik u Ljutom Docu (1911.-1913.). Bio je definitor Provincije (1904.-1907.). Službu provincijala hercegovačkih franjevaca obnašao je tri godine (1913.-1916.). U isto vrijeme bio je član bosanskohercegovačkog sabora u Sarajevu. Šest godina je zatim na Humcu “de familia“ (1916.-1922.), a onda predsjednik samostana u Slanom (1922./1923.). Upravo je on kao provincijal najviše radio na tome da bi hercegovački franjevci od dubrovačkih preuzeli taj samostan, a kada je o tome konačno postignut dogovor, bio je imenovan prvim “gvardijanom“. Od 1923. do smrti je na Humcu. Prepisivao je stare zapise i podatke iz matičnih knjiga. Sastavio je Ljekarušu i Necrologium Provinciae. Preminuo je na Humcu 18. ožujka 1938. u 76. god. života, 59. god. redovništva i 53. god. svećeništva. Pokopan je na Novom groblju.

            Fra Tadija (Andrija) Beljan (1857.-1900.). Rodio se u Dobrićima u Bušku blatu, župa Grabovica, 27. studenog 1857. Temeljnu naobrazbu stekao je kod franjevaca na Širokom Brijegu i Humcu (do 1872.). Bogoslovni studij završio je u Firenzi, Italija (1873.-1878.) i na Humcu (1878.-1880.). U franjevački je red stupio na Širokom Brijegu 13. lipnja 1872. Svečane zavjete položio je 13. lipnja 1876. Za svećenika je zaređen 21. prosinca 1880. Svoj je kratki svećenički život proveo u pastoralu u hercegovačkim župama. Bio je najprije kapelan na Širokom Brijegu (1880.-1882.) i u Mostaru (1882.-1885.), a potom župnik u Klobuku (1885.-1889.) i Gabeli (1889.-1893.), ponovno kapelan na Širokom Brijegu (1893.-1895.), zatim župnik u rodnoj župi Grabovici (1895./1896.), u Rakitnu (1896.), kapelan u Mostaru (1896.-1898.) i župnik u Posušju (1898.-1900.). Kao klobučki župnik uredio je vrt i izgradio župnu kuću, te nabavio crkveno ruho i crkveno zvono uz pomoć braće Petrovića. Preminuo je kao aktualni posuški župnik na Humcu 4. srpnja 1900., od nagle upale, u 43. god. života, 28. god. redovništva i 20. god. svećeništva. Pokopan je na Novom groblju. Za njega je zapisano u Imeniku: “Pokojnik je bio osobite darovitosti, ali šteta da mu župna služba nije dozvolila da ju upotrijebi u izobrazbi.“

            Fra Marko (Mate) Barbarić-Lesko (1865.-1945.). Rodio se u Šiljevištima, župa Klobuk, 19. veljače 1865. Brat je sluge Božjega Petra Barbarića, isusovačkoga đaka u Travniku. Osnovnu i srednju školu završio je na Širokom Brijegu i Humcu (do 1881.), a filozofsko-teološki studij na Humcu (1882.-1884.), Tirolu (1884./1885.), Širokom Brijegu (1885./1886.) i Ljubljani (1886.-1888.). Franjevački habit obukao je na Humcu 27. kolovoza 1881., svečane zavjete položio na Humcu 28. kolovoza 1885., a za svećenika je zaređen u Ljubljani 6. prosinca 1887. Čitav je svoj svećenički vijek proveo u pastoralu: bio je kapelan u Gradnićima (1889.), na Humcu (1891./1892.), opet u Gradnićima (1892.-1895.) i na Širokom Brijegu (1895./1896.), župnik u Grabovici (1896.-1900.), Gorici (1900./1901.), Bijelom Polju (1901.-1904.), kapelan na Širokom Brijegu (1904./1905.), župnik u Rošku Polju (1905.-1910.), kapelan u Konjicu (1910./1911.), na oporavku na Širokom Brijegu (1911./1912.), župnik u Glavatičevu (1912.-1920.), kapelan u Drinovcima (1920./1921.) i još jednom na Širokom Brijegu (1921.-1924.) pa župnik u Gradnićima (1924.-1928.). Od 1928. do smrti je na Širokom Brijegu, možda s prekidom 1931./1932. kada je, prema Tabuli rasporeda osoblja, bio kapelan u Posušju. Kao nepokretna starca partizani su ga 7. veljače 1945. izvukli iz kreveta, ubili i spalili u protuzrakoplovnom skloništu pokraj samostana, skupa s još 11-oricom franjevaca. Ubijen je u 80. god. života, 64. god. redovništva i 58. god. svećeništva. Tjelesni ostatci počivaju mu u širokobriješkoj crkvi, kamo su preneseni 1971., a iz skloništa su ekshumirani 1969. god.

            Fra Ante (Ante) Sladoja Šola (1870.-1928.). Ponekad ga dokumenti navode i pod „kućnim“ prezimenom Sladojević ili Sladoja. Rodio se u Grabovici na Bušku blatu 9. listopada 1870. Osnovnu i srednju školu završio je kod franjevaca na Širokom Brijegu i Humcu (1882.-1889.). Filozofsko-teološki studij završio je na Humcu i Širokom Brijegu (1890.-1894.). U franjevački red stupio je na Humcu 25. rujna 1889., svečane zavjete položio 30. studenoga 1893., a za svećenika je zaređen u Mostaru 3. prosinca 1893. Bio je uzeo redovničko ime fra Leopold pa ga promijenio u fra Ante. Djelovao je kao kapelan u Ružićima (1894./1895.), na Humcu (1895.-1898.) i Širokom Brijegu (1898.-1900.). Potom je župnik u rodnoj Grabovici (1900.-1904.), Šujici (1904.-1906.), Županjcu (1906.-1909.), ponovno u Grabovici (1909./1910.), pa u Rakitnu (1910.-1914.), kapelan na Humcu (1914.-1916.), župnik u Bukovici (1916.-1919.), kapelan u Posušju (1919./1920.), Čerinu (1920./1921.), opet u Posušju (1921.-1924.), te na Humcu (1924.-1926.). Nakon toga je župnik u Izbičnu (1926.-1928.). Preminuo je u Mostaru kao aktualni župnik u Izbičnu 12. studenoga 1928. u 59. god. života, 40. god. redovništva i 35. god. svećeništva od upale pluća. Pokopan je na groblju Šoinovac, prvi u novoj franjevačkoj grobnici.

                Dr. don Stjepan Banović bio je, čini se, svećenik Zadarske nadbiskupije. U Mostarsko-duvanjsku biskupiju došao je 1904. god. iz župe Orah, u kojoj je dotada pastoralno djelovao. Zamolbu biskupu Buconjiću don Stjepan je poslao 2. svibnja 1904., a biskup mu je uskoro ponudio župu Grabovicu u Bušku blatu. Ta je župa, kao i Vinica, bila na slobodno raspolaganje biskupu, ali kako on nije imao dovoljno vlastitih svećenika, i te su župe služili franjevci. Tako je don Stjepan došao za župnika u Grabovici vjerojatno u lipnju 1904. U Grabovici je ostao tri godine, a onda ga je biskup Buconjić imenovao župnikom u Vinici, gdje je ostao dvije godine (1907.-1909.). Nakon 1909. god. odlazi iz Hercegovine i o njemu više nema spomena u hercegovačkim župama.

            Fra Damjan (Mate) Gadža (1873.-1921.). Rodio se u Dobrićima, župa Grabovica na Bušku blatu, 30. ožujka 1873. Krstio ga je sutradan fra Stjepan Vuletić. Temeljnu naobrazbu stekao je kod franjevaca na Širokom Brijegu i Humcu (1882.-1889.). Franjevački habit obukao je na Humcu 25. rujna 1889., svečane zavjete položio 29. rujna 1893., a za svećenika je zaređen u Mostaru 4. kolovoza 1895. Filozofsko-teološki studij završio je u Perugi, Italija (1890.-1892.) i Širokom Brijegu (1892.-1896.). Djelovao je kao kapelan na Humcu (1896./1897.), u Gradnićima (1897./1898.), Posušju (1898./1899.), kao župnik u Bijelom Polju (1899.-1901.), Viru (1901./1902.), Vitini (1902.-1905.), kapelan na Širokom Brijegu (1905.-1907.), župnik u Grabovici (1907.-1909.), kapelan na Humcu (1909./1910.) i Mostaru (1910./1911.), župnik u Ružićima (1911.-1915.) i Grudama (1915.-1918.), kapelan na Humcu (1918.-1920.), župnik u Rakitnu (1920./1921.), točnije privremena zamjena župniku fra Juri Zlopaši, koji je bio u zatvoru. U Grabovici je namjeravao sagraditi novu župnu kuću, na novoj lokaciji, zvanoj Rovine, ali to su uspjeli tek njegovi nasljednici. Preminuo je od upale pluća u Rakitnu kao aktualni (privremeni) župnik 5. ožujka 1921. u 48. god. života, 32. god. redovništva i 26. god. svećeništva. Pokopan je na Ivankovića groblju. Podigao je vrlo lijep spomenik svojim roditeljima u mjesnom groblju u rodnim Dobrićima. Na križu je natpis: “Spomen diže svojim roditeljima o. fra Damjan Gadža g. 1909.“

            Fra Stanko (Petar) Kraljević (1871.-1945.). Rodio se 11. kolovoza 1871. u Mokrom, župa Široki Brijeg. Osnovnu školu završio je na Širokom Brijegu 1884. Gimnaziju je učio kod franjevaca na Širokom Brijegu i Humcu (1884.-1890.). Bogoslovni studij završio je u Rimu (1890.-1894.). U franjevački je red stupio na Humcu 25. rujna 1889., svečane zavjete položio u Rimu 2. listopada 1893., a za svećenika je zaređen u lateranskoj bazilici u Rimu 24. ožujka 1894. Djelovao je kao vjeroučitelj na Humcu (1895./1896.), prefekt i profesor na Širokom Brijegu (1896.-1901.), župnik na Kočerinu (1901./1902.) i u Drinovcima (1902.-1904.), gvardijan i župnik na Širokom Brijegu (1904.-1910.), župnik u Grabovici na Bušku blatu (1910.-1920.), opet gvardijan i župnik na Širokom Brijegu (1920.-1928.) i konačno župnik u Rasnu (1928.-1937.). Od 1937. u mirovini je na Širokom Brijegu. Partizani su ga ubili i spalili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945., skupa s 11-oricom subraće, u 74. god. života, 56. god. redovništva i 51. god. svećeništva. Tjelesni su mu ostatci ekshumirani 1969., te 1971. preneseni u širokobriješku crkvu.

            Fra Klemo (Frano) Doko (1886.-1978.). Rođen je u Vidovićima, tada župa Gradnići, danas Ploče - Tepčići, 27. travnja 1886. Krstio ga je sutradan fra Petar Soldo. Pučku školu završio je u Gradnićima 1898., a gimnaziju kod franjevaca na Širokom Brijegu (1898.-1905.). Filozofsko-teološki studij započeo je u Mostaru (1904.-1909.), a završio u Fuldi, Njemačka (1909.-1911.). Franjevački habit obukao je na Humcu 13. kolovoza 1903., svečane zavjete položio u Mostaru 4. listopada 1907., a za svećenika je zaređen u Fuldi 25. srpnja 1910. Prvih pet godina djeluje kao kapelan: u Mostaru (1911./1912.), Humcu (1912./1913.), Duvnu (1913./1914.), Širokom Brijegu (1914./1915.) i Posušju (1915./1916.). Od 1916. tijekom gotovo 50 godina djeluje u duvanjskom kraju (do 1965.). Najprije je bio župnik u Vinici (1916.-1920.), zatim u Grabovici (1920.-1924.). U međuvremenu je (1922.) prešao iz Grabovice u Prisoje, gdje je ostao punih 15 godina (1922.-1937.). Tu je osnovao novu župu, dovršio izgradnju župne kuće, te započeo s izgradnjom crkve. Prve dvije godine po premještaju u Prisoje služio je i župu Grabovicu (do 1924.). Potom je u Duvnu (Tomislavgradu), najprije kao kapelan (1937./1938.) pa kao župnik (1938.-1941.). U ratno vrijeme bio je župnik u Šuici (1941.-1944.), a zatim u Seonici (1944.-1955.). Nekoliko godina služio je iz Seonice i župe Kongoru (1946./1947. i 1952.) i Bukovicu (1949./1950.), koje su ostale bez vlastitih župnika. Od 1955. je u mirovini. Deset godina provodi u samostanu u Duvnu (1955.-1965.), a tada dolazi na Široki Brijeg, gdje ostaje do smrti. Preminuo je u dubokoj starosti na Širokom Brijegu 23. travnja 1978. u 92. god. života, 75. god. redovništva i 68. god. svećeništva. Pokopan je na groblju Mekovac.

            Fra Gojko (Karlo/Dragutin) Penavić (1893.-1931.). Rođen je 11. travnja 1893. u Mokrom, župa Široki Brijeg. Temeljnu je naobrazbu stekao na Širokom Brijegu, gdje je potom završio i franjevačku gimnaziju (1905.-1912.). Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru (1913.-1918.). U novicijat je stupio na Humcu 12. kolovoza 1912., svečane zavjete položio u Mostaru 3. listopada 1916., a za svećenika je zaređen u Mostaru 24. lipnja 1917. Najprije je na nekoliko mjesta djelovao kao kapelan: Konjic (1918./1919.), Široki Brijeg (1919./1920.) i Čitluk (1920.). Bio je prvi župnik župe Gradnići pošto je ona 1920. opet uspostavljena (bila je ukinuta 1918., točnije pripojena novoosnovanoj župi Čitluk). Tu je župnikovao četiri godine (1920.-1924.). Potom je župnik u Grabovici (1924./1925.) i Blagaju (1925.-1928.). Od 1928. živi u samostanu na Širokom Brijegu, gdje je i preminuo 18. ožujka 1931. u 38. god. života, 19. god. redovništva i 14. god. svećeništva. Pokopan je na groblju Mekovac.

            Fra Žarko (Ivan) Pehar (1868.-1939.). Rodio se u Velikom Ograđeniku, župa Čerin, 27. prosinca 1868. Krstio ga je sutradan fra Marijan Miletić. Temeljnu je naobrazbu stekao kod franjevaca na Širokom Brijegu i Humcu (do 1884.). Filozofiju i teologiju završio je na Humcu (1885./1886., 1887.-1889.), te u Perugi, Macerati i Pisi, u Italiji (1886./1887., 1889.-1892.). U franjevački red stupio je na Humcu 26. studenog 1884., svečane zavjete položio na Humcu 1. kolovoza 1889., a za svećenika je zaređen u Pisi 23. svibnja 1891.  Čitav život proveo je u pastoralu. Najprije je djelovao kao kapelan na Širokom Brijegu (1892./1893.) i u Mostaru (1893.-1896.), a potom je župnik u Vinici (1896.-1902.), Klobuku (1902.-1911.), kapelan i samostanski vikar na Širokom Brijegu (1911.-1916.), župnik u Rošku Polju (1916.-1920.), opet vikar na Širokom Brijegu (1920.-1925.), pa župnik u Grabovici (1925.-1932.), kapelan na Humcu (1932.-1936) i na Čerinu (1936.-1939.). Bio je posljednji župnik franjevac u župi Grabovici na Bušku blatu. Uredio je iznutra crkvu u toj župi. Preminuo je u Mostaru od kljenuti srca 16. siječnja 1939. u 71. god. života, 55. god. redovništva i 48. god. svećeništva. Pokopan je na groblju Šoinovac.

   Don Ilija Rezo (1904.-1988.) je rođen u Mandinu Selu 17. travnja 1904. od oca Jure i majke Cele. Osnovnu školu završio je u Mandinu Selu, gimnaziju u Travniku kod isusovaca, a teologiju u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 39. ožujka 1928. Kratko vrijeme bio je duhovni pomoćnik u župi Vir i župnik župe Ravno u Popovu Polju.

            Od 1932. do 1946. god. bio je župnik u Grabovici, a te je godine uhićen i potpuno nedužan osuđen na osam godina zatvora, koje je odležao u Zenici. Kratko vrijeme nakon što je pušten na slobodu brinuo se o župi Drežnica, a od 1955. god., pa sve do svog umirovljenja 1980. god., župnik je župe Prenj - Dubrave.

            Posljednje godine svoga života proveo je u Svećeničkom domu u Potocima gdje je preminuo 30. prosinca 1988. Iako vječito boležljiv doživio je duboku starost: umro je u 84. godini života. Pokopan je u svećeničkoj grobnici na Šoinovcu u Mostaru.

Poratno razdoblje (1946.-1958.)

            U razdoblju od 15. kolovoza 1946. do 10. ožujka 1958. župa je bila bez vlastitoga župnika. Župu su u tome razdoblju vodili župnik Rašeljaka don Mirko Iličić, zatim dvojica župnika Prisoja fra David Zubac i fra Zlatko Sivrić. Ovdje slijede njihove biografije.

    Don Mirko Iličić je rođen 19. svibnja 1907. u Ružićima, župa Ružići. Ocu mu je bilo ime Andrija a majci Ruža r. Leko. Pohađao je gimnaziju u travničkom sjemeništu (1920.-1928.). Potom se upisao na sarajevsku bogosloviju (1928.-1934.). Za svećenika je zaređen 10. travnja 1933., a Mladu misu slavio je u Ružićima 17. travnja 1933. Službovao u više župa u Hercegovini. Kapelansku službu je obnašao u Stocu (1933.-1934.), bio župnik u Vinici (1934.-1937.), zatim u Rašeljkama (1937.-1961.), u Viru od (1961.-1962.), u Gabeli od (1962.-1964.) i u Kruševu (1964.-1974.). Od listopada 1974. župom upravlja don Marko Kutleša, a stvarni župnik je don Mirko, koji je umro u Kruševu 24. listopada 1977., gdje je i pokopan.

   Fra David (Ante) Zubac (1919.-1993.) se rodio na Služnju, župa Čitluk, 24. studenog 1919. Pučku je školu završio u Čitluku (1926.-1930.), gimnaziju kod franjevaca na Širokom Brijegu (1930.-1939.), a filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru (1939.-1944.). U franjevački je red stupio na Humcu 5. srpnja 1936., svečane zavjete položio na Humcu 12. srpnja 1941., a za svećenika je zaređen u Mostaru 2. svibnja 1943. Najprije je kapelan u Tomislavgradu (1943.-1946.) i Rasnu (1946./1947.), ponovno u Tomislavgradu (siječanj - travanj 1947.), pa župnik u Prisoju (1947.-1949.), Crnču (1949.-1951.), Gorancima (1951.-1955.), Kočerinu (1955.-1958.) i Rakitnu (1958.-1961.), kapelan u Tomislavgradu (1961./1962.) i Posušju (1962./1963.), župnik u Rasnu (1963.-1969.), ponovno kapelan u Posušju (1969.-1973.), kapelan na Širokom Brijegu (1973./1974.) pa župnik u Gradnićima (1974.-1978.). Od 1978. na oporavku je najprije u Gorici, a onda od 1980. do smrti na Širokom Brijegu. Bio je poznati pučki propovjednik i misionar. Preminuo je na Širokom Brijegu 27. listopada 1993. u 74. god. života, 56. god. redovništva i 51. god. svećeništva. Pokopan je na groblju Mekovac.

   Fra Zlatko (Ivan) Sivrić (1893.-1980.) je rođen 28. veljače 1893. u Međugorju. Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu (do 1906.), gimnaziju kod franjevaca na Širokom Brijegu (1906.-1912.), a filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru (1913.-1918.). U franjevački red primljen je na Humcu 12. kolovoza 1912., svečane zavjete položio je u Mostaru 3. listopada 1916., a za svećenika je zaređen u Mostaru 24. lipnja 1917. Pastoralno djeluje najprije kao kapelan na Širokom Brijegu (1918.-1922.), pa onda u Ljutom Docu (1922.-1924.). Najduže je ipak ostao u Mostarskom Gracu, gdje je župnikovao punih 25 godina (1924.-1949.). Potom je devet godina župnik u Prisoju na Bušku blatu (1949.-1958.). Otada je pomoćnik u nekoliko župa: u Posušju (1958.-1960.), Gorici (1960./61.), Kočerinu (1961.-1969.) i Međugorju (1969.-1974.). Konačni je smiraj pronašao u širokobriješkom samostanu (1974.-1980.). Opismenjavao je nepismeno hercegovačko pučanstvo, osobito u Gracu. U ratu je spašavao koga je mogao; za to je 1970. dobio odlikovanje – Orden bratstva i jedinstva. O njemu je Branko Ignjac napisao knjigu pod naslovom Crveni fratar (Zagreb, 1979.). Preminuo je na Širokom Brijegu od starosti 23. svibnja 1980. u 88. god. života, 68. god. redovništva i 63. god. svećeništva. Pokopan je na groblju Mekovac.

   Don Andrija Iličić je rođen u obitelji od petero djece, 8. listopada 1930. u župi Ružići, gdje je pohađao osnovnu školu. Tri godine niže gimnazije polazio je u Travniku (1942.-1945.), te više razrede (1945.-1950.) u Zagrebu, gdje je maturirao. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1950.-1958.), s prekidom vojske koju je služio u Tuzli (1953.-1955.) Diplomirao je iz Svetoga Pisma 1958.

            Za svećenika ga je zaredio 29. lipnja 1956. zagrebački nadbiskup koadjutor Franjo Šeper. Mladu je misu slavio kod župnika u Rašeljkama, svoga strica don Mirka Iličića (1907.- 1977.)

            Župnikovao je u Grabovici (1958.-1968.). Nošen ljubavlju prema Bogu i Crkvi neumorno je radio na buđenju duhovnih zvanja, te je iz župe poslao brojne dječake u sjemenište i djevojke u razne samostane. Budući da nije mogao ući u župu Grude, kamo je bio dekretiran, biskup mu je Petar Čule povjerio osnivanje nove župe u Domanovićima, gdje je djelovao od 1969. do 1981. Podigao je župnu crkvu, župni stan i kuću za časne sestre.

            Još je od bogoslovskih dana njegovao misijsko zvanje, ali je tek kao dijecezanski direktor za Papinska misijska djela, s blagoslovom biskupa Pavla Žanića otputovao u Tanzaniju, biskupiju Iringa, župu Mdabulo, gdje je djelovao kao misionar 8 godina, od 1982. do 1990.

            Po povratku iz misija, zadobivši ožiljke malarije, bio je direktor Biskupijskoga caritasa u Mostaru (1991.-1993.). Bio je imenovan za župnika Šipovače Vojnića, gdje je osjetio jake udare dijabetesa i prekinuo tu služenje. U dogovoru s biskupom. Ratkom Perićem stavljen je na raspolaganje Zadarskoj nadbiskupiji, kao duhovnik časnih sestara benediktinki u Pagu (1993.-2000.). Od jeseni 2000. primljen je, kao umirovljenik, u Svećenički dom, gdje je strpljivo i predan u volju Božju podnosio svoje tjelesne patnje. Od 11. srpnja 2003. boravio je u tek otvorenom Svećeničkom domu u Mostaru. Umro je na Preobraženje Gospodinovo, 6. kolovoza 2003., u 73. godini života i 47. godini svećeništva. Pokopan je u zavičajnom groblju u Ružićima. Rodbina, prijatelji, župljani i znanci pamte ga kao svećenika i čovjeka, ozbiljna, pobožna i marljiva.

     Don Petar Vuletić, st.,          sin Josipa i Janje r. Vukasović, rođen je 10. siječnja 1937. u Podžablju, župa (Donji) Gradac. Osnovnu školu pohađao je od 1943. do 1947. u Gracu, srednju od 1947. do 1948. na Širokom Brijegu, a od 1948. do 1955. nastavio u sjemeništu u Dubrovniku gdje je i maturirao. Teološki fakultet završio od 1955. do 1963. u Zagrebu s prekidom služenja vojnog roka od 1957. do 1959. Diplomirao je izvrsnim uspjehom. Za svećenika ga je zaredio biskup Petar Čule u Gorici Sovićima 29. lipnja 1962. Bio je kapelan u Studencima od 1963. do 1964. Potom obavlja župničku službu na Trebinji (1964.-1968.), u Grabovici (1968.-1970.), na Ledincu (1970.-1975.), u Whyalli u Australiji (1975.-1980.), u Stocu (1980.-1982.). God. 1982. na vlastitu zamolbu postaje kapelanom u Potocima - Bijelo polje župniku don Mati Nuiću, a 1984. nakratko je bio i župnikom u istoj župi. Od 1985. do 1988. postao je upravitelj Svećeničkog doma u Bijelom polju - Potocima. God. 1989. odlazi u Los Angeles i tamo djeluje kao duhovni pomoćnik do 1. srpnja 1998. kada postaje župnikom. Smrt ga zatječe u toj službi 12. studenoga 1998.

       Don Petar je na svim našim proslavama u Hercegovini, a pogotovo u Australiji i Americi, nastupao vrlo često u narodnoj nošnji svoga kraja ili kojoj drugoj hrvatskoj nošnji. I kao takav znao bi podići sve nazočne na noge s guslama i epskim pjesmama što bi ih sam spjevao. Njemu nije trebalo puno vremena za pjevanje o nekom događaju, jer je on rođen s osjećajem za narodni stih deseterac i za narodno pripovijedanje. U sve to znao je utkati duh evanđelja, te je i time propovijedao. Pjevao je u raznim zgodama, primjerice, prigodom otvaranja mostarske katedrale, u povodu ređenja naših bogoslova za đakone ili prezbitere te na mladomisničkim slavljima, potom kad su posvećivane novosagrađene crkve, u svadbama, na krštenjima i raznim drugim zgodama. On se rasipno dijelio svugdje gdje je došao. Njegov glas je ušao u svaku dušu, u svaki hercegovački kamen, u svaku travku, u zrak... Isto tako činio je i u Whyalli u Australiji i u Los Angelesu u Americi. Njega nikada neće nestati. On je Šjor kojeg je bila puna Hercegovina, puna Whyalla i Los Angeles po osebujnom svećeničkom radu.

            U svakoj župi uz pastoralni rad s vjernicima također je i gradio. Tako je u Trebinji sagradio s pukom dvije grobljanske kapelice (na Brijegu i u Dobrom Dolu), u Grabovici završio obnovu crkve i kuće, na Ledincu popravio crkvu, uredio dvorište, proširio groblje i sagradio svećeničku grobnicu i Lurdsku špilju. U Whyalli otvorio hrvatsku školu, osnovao folklornu grupu Kraljica Jelena itd. Pisao je u vjesniku župe Hrasno Dumo i njegov narod, u Crkvi na Kamenu, napisao je članak o liturgijskoj glazbi u Hercegovini za zbornik o povijesti Trebinjsko-mrkanske biskupije. Objavio je svoje knjige: molitvenik Plamenovi duše, Trebinja 1967.; Čuvar svetog groba /o sv. Nikoli Taveliću/, 1970.; Zemlja Zumbulova, Mostar 1983.; Šjor, zbirka poezije i proze, Mostar 1995.; Putokazi, Mostar 1997.; Ima sunca za sve nas, Mostar 1998. Pripremio je skupa s don Božom Golužom tri knjige propovijedi don Anđelka Babića (Iziđe sijač, God. B, Mostar 1985.; Zemlji suhoj bezvodnoj, God. C, Mostar 1985.; Zmije i golubovi, God. A, Mostar 1986.). Poslije smrti objavljena je knjiga Drugo uskrsnuće, Mostar 2005., a tisak čekaju ove njegove knjige: Probudeni jahač i Mrvice ispod stola (uspomene, susreti, zapamćenja). O don Petru je priređen simpozij u mostarskoj katedrali 11. studenoga 2000., a radovi s toga simpozija objelodanjeni su s naslovom Radosni navjestitelj evanđelja 2002. god.

   Don Milivoj Galić (1943.-2013.)                    je rođen 4. veljače 1943. od oca Frane i majke Kate r. Pandžić u Gorici, župa Gorica - Sovići, Grudski dekanat, gdje je pohađao četiri osnovne od 1950. do 1954. god., druga četiri osmogodišnje od 1954. do 1959. god. u Sovićima, a sjemenišnu gimnaziju u Zagrebu od 1959. do 1963. god. Vojnu je obvezu služio u Leskovcu u Srbiji, od 1963. do 1964. god., a filozofsko-teološki studij pohađao je u Zagrebu od 1964. do 1970. god.

       Dvojica od trojice sinova u, i najmlađi don Milivoj, postali su svećenici.

            Đakonsko ređenje primio je po rukama zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića u Zagrebu 1969. god., a red prezbiterata podijelio mu je mostarsko-duvanjski biskup Petar Čule u Prisoju kod Tomislavgrada 29. lipnja 1969. Mladu Misu slavio je u Gorici 6. srpnja 1969. Kao svećeničko geslo uzeo je Psalmistove riječi: “Čuvaj me, Bože, jer u tebe tražim utočište“ (Ps 16,1).

            Svećeničke službe: kao kapelan djelovao je u Studencima dva mjeseca 1970., u Grabovici od 1970. do 1971. god., i kao pomoćnik u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Ludwigshafenu sedam godina, a od 1. travnja 1978. do 5. lipnja 2010. u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Speyeru u Njemačkoj.

            Na blagdan svetih apostola Šimuna i Tadije 28. listopada 2013. umro je kao umirovljenik u Svećeničkom domu u Mostaru, gdje se nalazi i njegov stariji brat svećenik don Nedjeljko. Sprovodna Misa slavljena je u Gorici, u srijedu 30. listopada 2013. u 14 sati, gdje je i pokopan.

  Don Petar Vuletić, ml. rođen je 18. kolovoza 1940. u Kazagincu, župa Rašeljke, u obitelji Ivana i Anice r. Renić, koja je Bogu, Crkvi i narodu dala još sedmero djece. Osim don Petra, mlađi je brat Ilija također odgovorio Božjemu duhovnom pozivu, bio je svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije (preminuo je 12. siječnja 2009.), a Ivka je uzela redovničko ime č. s. Zita.

            Osnovnu je školu Petar polazio u Kazagincu: 1947.-1951. Gimnaziju u Zagrebu: 1951.-1959. s položenim ispitom zrelosti. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Zagrebu od 1959. do 1966. god. s prekidom vojne obveze u Vranju od 2. travnja 1962. do Božića 1963. Red đakonata podijelio mu je u Zagrebu 1966. god. kardinal Franjo Šeper, zagrebački nadbiskup. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaredio ga je biskup Petar Čule 29. lipnja 1966. u župi Kruševo kod Mostara. Mladu je Misu slavio 10. srpnja 1966. Mladomisničko geslo: “Gospodin je snaga moja! U Tebe se, Gospodine, uzdam!“

            Svećeničke je službe obavljao kao kapelan u župi Rotimlji krajem 1968. i početkom 1969. god. Zatim je dekretiran za župnika u Crnču, gdje je bio fizički spriječen preuzeti pastoralnu službu. Proboravio je potom osam mjeseci u župi Jare, pola godine u Prenju, devet mjeseci na Ledincu, konačno je dekretiran za župnika župe Grude početkom 1970. god., boraveći devet mjeseci na ulazu u Grude na “Bobošci“ kod Ivana Šimića zvanoga Glavarić, obavljajući svećeničku službu.

            U jesen 1971. došao je za župnika u Grabovicu i tu djelovao 10 godina. U jesen 1981. premješten je u župu Domanoviće gdje je pastorizirao drugih 10 godina. U jesen 1991. premješten je u župu Vir, gdje je ostao do 25. kolovoza 2012. kada je preminuo u župnom dvoru u Viru kod Posušja. Dan uoči, uvečer, sa svojom sestrom Zitom, članicom Družbe Kćeri Milosrđa, koja je došla posjetiti brata, izmolio je časoslov i bio vrlo raspoložen. Ujutro oko 8 sati nađen je mrtav. Pretpostavlja se srčani udar.

            Ispraćaj pok. don Petra iz mrtvačnice u Viru bio je u ponedjeljak 27. kolovoza 2012. u 14 sati, a sprovodni obredi sa svetom Misom obavljeni su na groblju kod crkve u Rašeljkama u 17 sati. U ispraćaju sudjelovali su ovi svećenici: don Ante Ivančić iz Zagorja, don Božo Polić iz mjesta sa službom u Njemačkoj, don Ilija Drmić iz Vinice, fra Milan Lončar iz Posušja s još jednim subratom iz Posušja. Na ispraćaju je bilo nekoliko stotina vjernika iz Vira i okolice, a preko tisuću ih je bilo na sprovodu u Rašeljkama. Svećenika je bilo oko 90 i oko 40 časnih sestara. Misno slavlje predvodio je, održavši homiliju, biskup Ratko Perić.

   Don Jozo Ančić rođen je 29. kolovoza 1941. od oca Luke i majke Matije r. Špikić u selu Lipi, župa Kongora kod Tomislavgrada. Osnovnu školu završio je u Kongori od 1949. do 1957. god., a klasičnu gimnaziju (sjemenište) u Zadru od 1958. do 1962. god. Teologiju je studirao u razdoblju od 1962. do 1969. god. u Splitu. Za svećenika je zaređen u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu 29. lipnja 1968. Mladu misu slavio je u rodnoj župi Kongori 14. srpnja 1968.

            Nakon Mlade mise, a za vrijeme posljednje godine studija teologije, bio je ujedno župnik u župi Radošiću (1968.-1969.) u Šibenskoj biskupiji. Završivši teološki studij i župnikovanje u Radošiću, došao je u Rotimlju tadašnjem župniku don Ivanu Kordiću za kapelana (1969.-1970.), a zatim preuzima župu Grabovicu u kojoj je ostao samo devetnaest dana, te je premješten za župnika u župu Sutinu (1970.-1972.). U listopadu 1972. imenovan je kapelanom u Donjem Hrasnu i iste godine kapelanom u župi Dračevu, gdje je ostao do 1974. god. Te godine postao je župnikom novoosnovane župe Čeljevo. U ovoj župi gradio je s pukom župni stan i crkvu, te tu ostao do 1981. god. Premješten je za župnika u buškoblatsku Grabovicu. Nakon sedam godina u spomenutoj župi ponovno se vraća u župu Dračevo kao župnik (1988.-1991.). Početkom Domovinskoga rata preuzima župu Polog kod Mostara i u njoj djeluje do 2007. god. Završivši svoju svećeničku službu u Pologu, odlazi u župu sv. Male Terezije na Ledinac, gdje sada živi i djeluje.

            Uz osebujni pastoralni rad pisao je za list Dumo i njegov narod, Crkva na kamenu, Naša ognjišta i Katolički tjednik, te za listove Branimir, Širokobriješki hrast, za časopisKatehezu i druge listove i časopise. Kao župnik u župi Dračevo pokrenuo je župni list Živimo zajedno, u Pologu Anđeoske zvuke i na Ledincu Župni listić, Web portal i list s naslovom Živimo zajedno (može se dvostruko čitati: kao prezent kojim se tvrdi da živimo zajedno i kao imperativ kojim se zapovijeda da živimo zajedno!). U nizu Biblioteke Crkve na kamenu objelodanjene su mu tri knjige: Kroz iglene uši (1985.), Duvanjska biskupija i duvanjski sabor (1990.) i Čvrsti temelji braka i obitelji (2013.). Knjigu Slast blagdanskog kruha uredila mu je i objavila nakladnička kuća Laus u Splitu (1998.). Samostalno je objavio i knjigu s naslovom Na putu k Bogu (2016.). Također je jedan od autora monografije rodne župe Kongora, što ju je priredio dr. fra Robert Jolić. Nova Robertova knjiga izišla je 2017. god. kada je župa svečano proslavila 100. obljetnicu od osnutka.

   Don Marko Lukač (1938.-2014.) rođen je u Liskovači, župa Rašeljke u Duvanjskom dekanatu, 26. srpnja 1938. u obitelji od šestero djece od oca Andrije i Majke Ruže r. Renić. U rašeljačkoj župnoj crkvi primio je sakrament krštenja 31. srpnja 1938., a svetu krizmu u Aržanu, 13. srpnja 1948. Osnovnu je školu, u ono ratno i poratno vrijeme, pohađao u Kazagincu, Rašeljkama a završio u Aržanu 1951. Prijavio se u Interdijecezansko sjemenište i pohađao Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je završio 7. razred u veljači 1958. Vojnu je obvezu služio u Trebinju, Travniku i Brčkom: 1958.-1960. Nakon vojske vraća se u 8. razred i polaže maturu, 1960. Filozofsko-teološki studij Marko je pohađao i završio u Zagrebu: 1960.-1966. s diplomskim radom „Obnova Jeruzalema nakon Babilonskog sužanjstva za vrijeme Nehemije“. Red đakonata podijelio mu je u zagrebačkoj katedrali pomoćni zagrebački biskup Franjo Kuharić u ožujku 1965. Sakrament prezbiterata primio je, zajedno s kolegom don Srećkom Majićem, po rukama biskupa Petra Čule u Viru, 29. lipnja 1965. Mladu je Misu don Marko proslavio u Rašeljkama, 18. srpnja 1965. Srebrni misnički jubilej proslavio je u Rašeljkama 1990. god, i kao moto stavio na spomen sličicu: Neka je Bogu hvala za sve što mi učini! Završivši teološki studij u Zagrebu, obavljao je ove svećeničke službe: Župni vikar u Hrasnu: 1966.-1967. i u neumskom Gracu: 1967.-1968.; Župnik je u Mostarskom Gracu, s boravkom u Pologu: 1968.-1971., zatim u novoosnovanoj župi Raskrižju: 1971.-1981., gdje je podigao župni stan i crkvu, zatim u Čeljevu: 1981.-1988. i u Grabovici: 1988.-2014.

            Napunivši 75. godinu životu, podnio je molbu za umirovljenjem, 29. kolovoza 2013., a biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr. Ratko Perić zamolio ga je, 14. listopada 2013. da ostane „još neko vrijeme na toj župi“ kada mu ionako pomaže don Ante Ivančić zvani Rimski. Od tada se ponekada liječio u bolnicama u Livnu i Mostaru. Ponovno je morao, 12. listopada, u bolnicu u Mostar, gdje je i preminuo.

            U srijedu, 22. listopada 2014. poslije ponoći preminuo je u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru u 77. godini života i 50. godini svećeništva don Marko Lukač, prezbiter Mostarsko-duvanjske biskupije, trenutni župnik u Grabovici. Sprovodna Misa bila je u župnoj crkvi u Rašeljkama, u četvrtak 23. listopada 2014. u 13 sati. S obzirom na pogreb, don Marko je u Oporuci izrazio želju: „da me se pokopa u rodnoj župi Rašeljke kod mojih roditelja“.

   Don Blaž Ivanda rođen je u Vinici 13.11.1952.god.   od roditelja Petra i Mare r. Šiško. Kršten je u Vinici 30. studenoga iste godine, a krizman također u Vinici 1961. god. Osnovno školovanje pohađao je u Vinici (1959.-1963.) i u Aržanu (1963.-1967.). Filozofsko-teološki studij završio je na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu 1979. god. Za đakona ga je zaredio biskup Tomislav Jablanović u Sarajevu 1977. god., a za svećenika biskup Petar Čule u Gracu 29. lipnja 1978. Od svršetka studija do danas djeluje pastoralno u više hercegovačkih župa: najprije je župni vikar u Grljevićima (1979.-1980.) i Studencima (1980.-1984.), a potom je 18 godina župnik u Gracu kod Neuma (1984.-2002.). Od 2002. god. do danas župnik je u Čeljevu. U svim župama njegovao je s mladima i ostalim vjernicima crkveno sviranje i pjevanje, i to s mnogo duha i umijeća. U Gracu je podigao novi župni dvor, obnovio granatiranu i gotovo posve uništenu župnu crkvu u Domovinskom ratu dozidavši joj toranj u čijem je prizemlju spomen ploča žrtvama ratova iz ove župe i kip Pietà (Sućutna), te sagradio s pukom mrtvačnicu i uredio crkveno dvorište oko crkve i župnoga dvora. Obnovio je staru kapelicu sv. Ane u Gracu i kapelicu sv. Nikole na Hotnju gdje je sagrađeno novo groblje. U Čeljevu je temeljito preuredio župni dvor, postavio u župnoj crkvi novi oltar, ambon i krstionicu, te uredio prezbiterij. U podružnici Tasovčići sagradio je s pukom novu crkvu uredivši je iznutra i izvana, na groblju u Čeljevu podigao je mrtvačnicu s kapelicom, proširio groblje, te je preuredio kapelicu u Gnjilištima, a radio je i na uređenju staroga centra župe u Klepcima i dr. Osnovao je u sadašnjoj župi kulturno-umjetničko društvo. U Grabovici je od prve polovice rujna 2015., gdje je renovirao župnu crkvu i gradi novi župni dvor.

                Don Ivan Čirko rođen je 29. rujna 1945. u Rašeljkama, gdje je primio sve sakramente, te završio osnovno školovanje u Kazagincu i Aržanu 1961. god. Gimnaziju je pohađao i maturirao 1965. god. u Pazinu. Potom je pohađao teologiju u razdoblju od 1965. do 1972. god. i u međuvremenu završio ondašnji vojni roku u Skoplju. Za svećenika je zaređen po rukama biskupa Petra Čule u Rašeljkama 29. lipnja 1972., gdje je proslavio 16. srpnja 1972. svoju Mladu misu. Nakon toga otišao je godinu dana u Eichstätt na učenje njemačkoga jezika i obavljanje pastoralne prakse. God. 1973. postao je kapelanom u Viru za vrijeme don Tadije Pavlovića (župnik: 1964.-1977.), a potom je imenovan za kapelana u Rotimlji (1973.-1975.) za vrijeme župnika don Ivana Kordića st. i u Grabovici (1975.-1977.) kada je župnikom bio don Petar Vuletić ml. (župnik: 1971.-1981.). Odatle je u veljači 1977. otišao u Austriju, gdje je bio kapelanom u Salsburgu i to u župi sv. Andrije (1977.-1978.), zatim u Tirolu u župi St. Johana (1978.-1979.), u Hohenemsu (1979.-1982.), potom je bio župnikom u župi Leonstein (1982.-1991.), te u župama Ziel am Mos i Oberhofen (1991.-1014.). God. 2014. je umirovljen. Uz redoviti pastoralni posao, obavljao je restauraciju crkava, kipova, slika, te sam u slobodno vrijeme slikao.

   Don Ivan Barišić (1950.-2013.) je bio najstarije dijete u obitelji od pet sinova i jedne kćeri u oca Ante i majke Zore r. Šimić. Rođen je 10. kolovoza 1950. u Drinovcima, gdje je pohađao osmogodišnju školu (1957.-1965.), a sjemenišnu gimnaziju u Subotici (1965.-1969.). Tadašnju vojnu obvezu služio je u Karlovcu (1969.-1971.), filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu (1971.-1977.) s diplomskom radnjom o Hipolitu Rimskom. Đakonsko ređenje primio je u Sarajevu 15. lipnja 1975., a red prezbiterata podijelio mu je biskup Petar Čule u Jarama 29. lipnja 1976. Svećeničke službe: djelovao je kratko kao kapelan u Buhovu s don Tomislavom Majićem, u Grabovici s don Petrom Vuletićem ml. (župnik: 1971.-1981.), zatim u Rotimlji, Gracu i Gabeli Polju u Hercegovini, a onda je poslan u hrvatsku inozemnu pastvu u Njemačku. Kao suradnik djelovao je na više mjesta do 1991. god., a samostalno radi u Hrvatskoj katoličkoj zajednici u Kasselu do svoje smrti u utorak 12. veljače 2013. Preminuo je sa 63 godine života u kaselskoj bolnici nakon duge i teške bolesti. Sprovod s misom zadušnicom, što joj je predsjedao biskup Ratko, bio je na groblju Bartuluši u Drinovcima 16. veljače u 13 sati.

   Don Bože Polić rođen je 19. studenoga 1956. od oca Marijana i majke Ive r. Polić u Viru, župa sv. Jure Mučenika, gdje je kršten i gdje je pohađao vjeronauk, te primio sakramente ispovijedi, pričesti i krizme. Osnovno školovanje završio je u osnovnoj školi 1971. god. u Viru, nastavio školovanja u sjemeništu u Splitu te maturirao 1975. god., a bogosloviju u Sarajevu od 1975. do 1981. god. Zaređen je za svećenika na Petrovo 1981. god. u novopodignutoj prvostolnoj crkvi Marije Majke Crkve i Kraljice Neba i Zemlje u Mostaru, te je skupa s tadašnjim ređenicima (don Krešo Puljić, don Vjekoslav Šaravanja, don Ilija Petković, don Jozo Joko Blažević, don Pero Pavlović, don Ivan Kordić, don Ante Pavlović i benediktinac o. Jozo Milanović) bio prvi zaređeni svećenik u toj katedrali. Djelovao je u Hercegovini (kapelan: Grabovica /1981.-1983./, Stolac /1983.-1988./; župnik: Trebinje /1988.-1989./), te od 1989. god. dušobrižnik i misionar vjernika Hrvata u Njemačkoj, i to u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Balingenu. Poznat je po svojoj svećeničkoj dobrotvornosti skupa sa svojim vjernicima u vrijeme Domovinskoga rata (1991.-1995.).

            U Viru je skupa s don Antom Đerekom obnovio grobnice u virskom groblju dvojici svećenika: glagoljaša don Ante Budimira i grob majke nekoga svećenika koja je umrla i tu pokopana 1753. god., te virskoga župnika fra Karla Ćavara rodom iz Kazaginca (župnik: 1883.), zatim podigao je u Viru skupa s don Antom Đerekom spomenik u čast glagoljašima, prvom apostolskom vikaru Marku Deliviću, podbilskim i virskim župnicima, kao i žrtvama ratova. također obdarili su svoju župnu crkvu dvama vitrajima u prezbiteriju, što ih je uradio i postavio akademski slikar Mate Ljubičić.