Živimo u vremenu u kojem istinske vrijednosti bivaju ugrožene i
ustupaju mjesto vremenitim dobrima potrošačkoga društva koje bitno mijenja
strukturu same obitelji uvjetujući i njezine odgojne zadaće. Buran tehnički
razvoj utječe na nove naraštaje pa odgajatelji dolaze u podređeni položaj u
odnosu prema djeci, a takav položaj rađa krizom identiteta odgojiteljske uloge.
Potrošačko društvo naglasak stavlja na materijalna dobra. Okružje u
kojemu dimenzija „imati“ daleko nadvisuje dimenziju „biti“ stvara potrošački
pritisak koji rađa u obiteljima želju za posjedovanjem, materijalnom sigurnošću,
neprestanim društvenim dokazivanjem, što često stvara dubok jaz između
postavljenih ciljeva i želja te mogućnosti da se one ostvare.
Ovakva situacija itekako utječe na odgojne odnose pa je poprilično
raširen običaj u obitelji da se djeci sve omogući, da im se ispune i najsitniji
prohtjevi i želje. Stoga, nerijetko možemo čuti onu glasovitu izjavu: „Kad sam
se ja morao mučiti i upirati kao konj od svoje četrnaeste godine, e, neće moje
dijete!“ Želeći ih osloboditi od napora koji je bitna životna sastavnica, u obitelji
često manjka svijesti kako se stvara iluzija da je sve moguće postići s lakoćom.
Ako se ljubav prema djeci dokazuje kupnjom i potrošnjom, davanjem ili
dopuštanjem, obitelji prijeti opasnost da se svede isključivo na dimenziju „imati“,
a time će istinske vrijednosti biti ozbiljno ugrožene.
Na ovom je tragu i situacija koja mi se nedavno dogodila. Dijete kojem
sam poklonila čokoladu, ljutito je uzviknulo: „Što će mi to!“ I čokolada se u
trenutku našla pogažena u drugom kutu sobe. Dijete nije naučeno da cijeni
pažnju i ljubav darovatelja nego mjeri vrijednost dara.
Ovakvoj situaciji doprinose i masovni mediji koji ulaze u odgojni dijalog
između odgajatelja i djece, neprekidno nas zasipaju različitim hedonističkim
idejama, a u djeci nailaze na osobito pasivne potrošače.
Upravo zbog toga, svi koji se bavimo odgojem, moramo pomoći djeci u
izgradnji njihova ponašanja, čuvajući jasnoću i dosljednost u svom odgojnom
djelovanju. Ovakva situacija zahtijeva od nas određeni napor i razboritost.
Razboritim pristupom valja nam pomoći djeci u rješavanju poteškoća s kojima
se susreću, pozitivnim primjerom otkrivati im svijet smisla kako bi i sami,
postupno, gradili takav svijet, a ne sve činiti umjesto njih.
Svi mi danas, koji se na bilo koji način bavimo odgojem, izvršavamo,
dakle , svoju odgojnu zadaću u društvenom kontekstu u kojem nailazimo na
mnoge probleme i rizike, no to nam je ujedno i izazov da premislimo svoju
odgojnu ulogu i iznađemo nove mogućnosti djelovanja. U društvu u kojem
ideje lagodnoga života i potrošačka logika bivaju mjerila prema kojima se
planira vlastiti život, iznimno je teško govoriti o žrtvi, odgovornosti,
poniznosti, samokontroli, o davanju umjesto primanju, a te su vrijednosti, htjeli
mi to priznati ili ne, podloga za svaki istinski odgojni sustav koji neće lažno
zavarati samog odgajanika.
K.Beljan
