Pokraj mene prolazi vrijeme
i daljine užarene plamte u noći.
Rijeke pokraj mene teku,
nestaju ceste i prolaze ljudi.
Prolaze godovi pokraj mene,
snjegovi se tope vrh ledenog brijega.
Sve nestalno pokraj mene prolazi
i ostaje samo mirno srce svega.
I tako se vješto oko mene skriva
pritajeno u dahu svega što živi.
U šapatu vjetra, u mirisu kiše,
u nestalnosti, u prolaznosti,
u Prisutnosti što plamti
nad obzorjima sivim.
I tiho čeka pred vratima srca
i znam da u meni i za me živi.
Ta mirna Prisutnost tako dobro šuti
u klisurama srca gdje protiče vrijeme.
Šuti kad plačem, kad kriknem da je nema,
a hoda kroz moje tamne sjene.
I milošću natapa sva ograničenja
u ljubavi, u šutnji, nestalni svijete:
i pušta da budem ono što jesam -
njeno savršeno ljubljeno dijete.
Kaja Beljan
