O ljubavi se oduvijek govori, o njoj se piše, pjeva, ekranizira se

u filmovima i serijama, spretno oblikuje u kiparskim i slikarskim djelima,

ukratko – tematika ljubavi bila je i bit će neiscrpna inspiracija svima.

            No, jedan je prošao zemljom, koji o ljubavi nije samo govorio, već

je ljubav utkao u svaku poru vlastita bivanja. Isus iz Nazareta prošao je

zemljom čineći dobro i živeći ljubav, točnije – On sam bijaše Ljubav.

I upravo je to neodoljivo privlačilo k Isusu – jednost u riječima i djelima,

autentičnost riječi potvrđene vlastitim životom. Takva je ljubav bila kadra

sjesti za stol s grešnicima i blagovati s njima, dopustiti preljubnici da

suzama pere njegove noge, dodirivati bolesnike, stišati užas i metež u

Maslinskom vrtu u trenutku uhićenja, prepustiti se razjarenim vođama i

svjetini u trenutku suđenja i, u konačnici, otići još korak dalje do samog

kraja – potpunog predanja u smrti na križu. Jedino takva, bezuvjetna

ljubav, bijaše kadra u trenutcima najstrašnije agonije ne osuđivati, već

moliti i opraštati: ″Oče, oprosti im, ne znaju što čine!″

            Gledam Ljubav – prezrenu, odbačenu, raspetu na križu. Na spoju

dviju greda, u kritičnoj točki ljubavi i mržnje, grčevito se Ljubav bori

za nas. Ne prestaje cjelivati sve strme i tamne zemne dubine, ne prestaje

donositi nebo zemlji i uzdizati zemlju k nebu. Učim od takve Ljubavi.

U meni se budi duboka istina. Takva ljubav može preobraziti sve

ljudske gubitke, osude, poniženja i natopiti žedne pustinje u ljudskim

srcima. Samo takva ljubav može mijenjati tijek zbivanja i ljudske

povijesti. Može pobijediti zlo, nepravdu, uvrede, tamu i agoniju

Golgote i obasjati tmine ljudskoga života istinskim svjetlom Uskrsnuća.

                                                                                           K. Beljan