U svijetu tehnološkog napretka, a istovremeno duhovne dezorijentiranosti

i karakterne bijede postaje sve uočljivije kako i u našoj komunikaciji biva

sve manje mjesta istini, uljudnoj riječi pa i konstruktivnoj kritici. Jezici nam se,

nerijetko, natječu u ružnim riječima i uvredama, a jedna od najprepoznatljivijih

devijacija modernog rječnika jest, svakako, psovka.

            Već sam ranije na našoj stranici pisala o psovci, a da se opet osvrnem na

ovu „gubu“ duše i ultimativni znak suvremenog primitivizma, ponukao me

nedavni događaj na plaži Buškog jezera. Grupa mladića u žaru igre izgovarala

je najgnusnije psovke. Svjesna da Boga nitko ne treba spašavati, ali da s njim

valja surađivati u istini, mirno i uljudno upozorih mladiće.

            Zapitah se, ponovno, što je to što navodi suvremenog čovjeka da na

tako primitivan i krajnje vulgaran način vrijeđa sve što je sveto?

            Koliko smo mi uopće svjesni da je dar govora zasigurno jedan od

najvrjednijih darova, koji smo dobili od Stvoritelja. Kako možemo tako

vrijedan dar obezvrijediti i iskazati toliko nepoštovanje prema Darovatelju.

Nadalje, jesmo li svjesni da svojim načinom govora ostavljamo najsnažniji

dojam na druge ljude. Koliko smo puta izazvali zgražanje drugih ljudi  i

izgubili njihovo poštovanje zbog nepromišljenog korištenja vlastita govora.

A nadasve, još ozbiljnije jest ono na što nas Isus upozorava kada kaže da usta

pokazuju ono što nam je u srcu, dakle, kakvi zapravo jesmo.

            Pa kakvi smo mi, zapravo? Kakva je naša emocionalna inteligencija i

kakva to bijeda prebiva u nama, kada je pretačemo u takve užasne riječi?!

Što nam to vlastito srce šapuće ovoga trena? Kaže li nam da smo egoistični,

cinični, oholi i potpuno nesvjesni pa iz dubina vlastite nesvjesnosti pretačemo

tmine u riječi i rješavamo situacije agresijom i psovkama. Ili nam je to isto

srce sada zahvalno što radimo na osvješćivanju vlastitih tamnih dubina, kako

bi mogli, „obučeni novom ljudskošću“, oplemenjivati svoj govor te ljudskije

i zrelije rješavati određene situacije.

            Neka naša nastojanja na putu buđenja i ozdravljenja vlastita srca i

vlastita govora blagoslovi Bog snagom svoga svetoga imena.

                                                                                                          K. Beljan