Živimo u vremenu u kojemu istinske vrijednosti bivaju ugrožene i

ustupaju mjesto vremenitim dobrima potrošačkoga društva. Potrošački pritisak

gura nas neprekidno u vrtlog izvanjskog i opipljivog i često nas, a da toga nismo

ni svjesni, dovodi do rastresenosti duha, otima i odmiče od nas samih.

Kako u takvom vremenu govoriti o žrtvi, pokori i odricanju i koji je zapravo smisao

kršćanskog posta, pokore i odricanja? Je li mu smisao samo ispunjavanje neke

izvanjske religiozne forme, nametnutog pravila, brige za tjelesno i estetsko,

hvalisanje postom i odricanjem, ili bi trebao proizlaziti iz viših motiva i težiti višim

ciljevima?

            Već je u Starom zavjetu Bog preko proroka Izaije upozoravao na izvanjski

post koji ispunjava samo religioznu formu, ali ne i smisao. Prorok Izaija kaže:

„Ovo je post koji mi je po volji: kidati okove nepravedne, razvezivati spone

jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove, podijeliti kruh svoj s

gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola i ne kriti

se od onoga tko je tvoje krvi“ (Iz 58,5-7).

            U Novom zavjetu Isus objašnjava duboki razlog posta, prokazujući držanja

farizeja koji su strogo održavali propise nametnute Zakonom, ali im je srce bilo

daleko od Boga. I na drugome mjestu Isus ponavlja da pravi post znači vršiti volju

Oca nebeskoga (Mt 6,18). On nam i sam daje primjer za to odgovarajući sotoni, po

završetku pokore u pustinji, da „ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi

što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4,4).

            Iz ovoga je razvidno da bi pravi post imao za cilj shvatiti koja je „prava

životna hrana“, a to je vršiti volju nebeskoga Oca. Svrha je kršćanskoga posta

prvenstveno obraćenje i povratak Bogu. Obraćenje zapravo izvorno znači

mijenjanje puta, smjera; vraćanje od onoga što je zlo i okretanje k Bogu. To

uključuje i vanjsku i nutarnju promjenu – obraćenje srca i promjenu životnog

ponašanja.

            Naš će post imati smisla ukoliko nas ohrabruje za nove načine djelovanja.

Ukoliko nas oslobađa od laži, sebičnosti, gorčine, osvete, nezadovoljstva i vodi k

istini, radosti, pomirenju, dobroti i zahvalnosti. Post bi nas trebao duhovno očistiti

i ohrabriti da postanemo svjesni Božje prisutnosti, da se na Boga oslanjamo i

prijateljujemo s Bogom i ljudima.          

           U danima u kojima smo zatrpani opipljivim stvarima, a i zbog činjenice da je 

lakše odbaciti nešto izvanjsko, nemojmo posezati za lakšim i izvanjskim

odricanjem i ne zaboravimo se odreći ropstva u nama samima, koje nas odmiče

od punine naše ljudskosti. Može li nam svima najveća pokora biti borba u nama

samima za skidanje okova izvanjskoga svijeta, za skidanje maski koje uporno

nosimo na licima i buđenje zamrlog srca i duha u nama i u onima oko nas? Ne bi li

nam tada, kako kaže prorok Izaija „zdravlje naše brzo procvalo i sinula poput zore

naša svjetlost“ (Iz 58,8) – svjetlost istinske pobjede – svjetlost ljubavi, dobrote i

radosti uskrsnuća.

Kaja Beljan