Narod smo koji ima veliku i bogatu prošlost. Iza nas su desetljeća teških i turobnih godina iza kojih su uslijedila i vremena kada je naša prošlost svojim lepršavim krilima dolepršala i ispričala nam bajke, dragocjene priče, legende koje su sve rjeđe ali ipak postoje. Evo nam još jedne živuće legende o dvjema kraljicama, sestrama, Tugi i Bugi, te njihovoj petorici braće Kluku, Lobelu, Kosencu, Muhli i Hrvatu. Legenda kaže da su dvije sestre i petero braće u vrijeme bizantskog cara Heraklija, prevodili Hrvate iz Bijele Hrvatske na našu obalu. Najprije dođoše u Dalmaciju, i od njih nastade Dalmacija dobivši hrvatsko stanovništvo. Turci vladaše te s njima i imaše probleme. Legenda dalje kazuje da je kraljica Buga, u Prisoju, zaseoku Dučić bila gospodarica, i po njoj je nazvano Buško jezero a mi, stanovnici nazvani smo Bužani. Kraljica se isticala posebnom ljepotom, duga, zlatna kosa, crne oči, govorilo se da je '' biloj vili druga ''. Kako su sestre i braća došli na more, među sobom podijeliše domovinu. Tuga se isticala veseljem, vedrinom, srećom. Uveseljavala je i zabavljala ljude svojom zanimljivom prije svega pojavom a i ponašanjem. Tuga je dobila lijep kraj podno Mosora, zvan Poljica. Tu je sagradila svoje dvore, a okolo su plemići sagradili svoje palače i tako nastade gradić zvan Tugini dvori.
Dvije sestre su bile okarakterizrane kao dobre, pobožne i vrlo drage osobe poznate po činjenju dobra i svega lijepoga. U njihovo vrijeme, stanovnici su pamtili samo dobre dane, život u ljubavi prije svega.
Kraj njihova ovozemnog života značio je i vrijeme žaljenja, velike tuge, koja se prenijela i na brojne naraštaje, pa evo i naše danas, koji se uvijek sjete dviju sestara i velikoga ponosa sudioništva u njihovu postojanju. Vjerujemo da i danas naša kraljica Buga, u vidljivoj mjesečini obilazi svoje Buško jezero u lijepim bijelim haljinama sa dugom, zlatnom kosom…
