Vjetrovi na krilima polako donose šapat zime i brišu tragove

posljednjeg jesenjeg lišća. Polako iz daljina lelujaju kiše noseći u svojim

kapima i prve bijele pahulje. Dok gledam ogoljenu prirodu kako se sprema na

zimski počinak i, prepuštena snovima o proljeću, iščekuje ponovno buđenje, u

srcu mi odzvanjaju Isusove riječi: „Budni budite! Bdijte jer ne znate kada je čas“.

             I što više odzvanja Isusov poziv na budnost strmim klisurama našega

srca, čini se da mi sve više spavamo. Umotani u skupe prekrivače privida

suvremenog svijeta zatvaramo prazne i umorne oči pred stvarnošću i tonemo

u san. Duhovno uspavani, propuštamo Istinu. A Istinu ne možemo čuti od buke

i galame, ne možemo je uočiti u moru blještavo upakirane ispraznosti, ne

možemo je susresti jer smo davno sebe izgubili na pogrešnim putevima.

            A Istina i ovog Došašća kuca na vratima našega srca, budi nas iz

duhovne bijede i poziva da se učimo svjesno živjeti. Šapuće nam da je svaki

trenutak neponovljiv i dragocjen i da bi svaki trenutak mogao biti i posljednji.

Jer, ne možemo živjeti u žaljenju što mnoge stvari iz prošlosti ne možemo

promijeniti, a ne možemo živjeti ni u stalnom strahu i brizi za budućnost.

Ostaje nam sadašnji trenutak i naša svjesnost / budnost u njemu kako ne bi,

bježeći u uspavanost, zaboravili prave vrijednosti.

            Sada je trenutak da se probudimo, da se, kako kaže naš pjesnik Mak

Dizdar „konačno sastanemo sa već davno odbjeglim vlastitim srcem“. Jer onkraj

sveg blještavila, sjaja i šarenila iz bajke ostaje praznina našeg vlastitog srca i

Netko tko čeka da ga pustimo unutra, da blagoslovi sva naša traženja i nauči

nas istinski živjeti. 

                                                                                                       K. Beljan