Za Tebe u svratištu ne bijaše mjesta

jer neznatan si pokucao na vrata.

Neugledan, nevrijedan dodatne žrtve,

smiješan onima koji gledaju mimo zvijezda

očima zamagljenim od zemnoga blata.

A u hladnoj betlemskoj štali

onkraj sve ludosti svijeta,

onkraj bogatstva, prestiža i šarenila iz bajke

Ti – malo božansko Dijete,

cjelivaš našu ljudsku bijedu

drhteći u zagrljaju svoje majke.

A tvoj poočim, Josip,

shvaća ovu duboku tajnu,

otvoren daždu milosti i duhovne slobode.

Tiho, neprimjetno, ponizno

iz jasala te prima na svoje grudi

i pušta da ga Tvoji naumi vode.

I znam da ćeš se objaviti i meni

kad rastrem dušu u tišini,

i u malenosti i poniznosti

postanem svijetu bijedna.

Oživjet će sokovi pod mojom kožom

znajući da sam ljubljena i vrijedna.

                                                    K. Beljan