Toogle Left
  • kapelica1.jpg
  • kapelica2.jpg
  • kapelica3.jpg
  • kapelica4.jpg
  • kapelica5.jpg
  • kapelica6.jpg
  • kapelica7.jpg
  • kapelica8.jpg
  • kapelica9.jpg
  • kapelica91.jpg
  • kapelica92.jpg
  • kapelica93.jpg
  • kapelica94.jpg
  • kapelica95.jpg

„Imati“ nadvisuje „biti“

            Živimo u vremenu u kojem istinske vrijednosti bivaju ugrožene i

ustupaju mjesto vremenitim dobrima potrošačkoga društva koje bitno mijenja

strukturu same obitelji uvjetujući i njezine odgojne zadaće. Buran tehnički

razvoj utječe na nove naraštaje pa odgajatelji dolaze u podređeni položaj u

odnosu prema djeci, a takav položaj rađa krizom identiteta odgojiteljske uloge.

            Potrošačko društvo naglasak stavlja na materijalna dobra. Okružje u

kojemu dimenzija „imati“ daleko nadvisuje dimenziju „biti“ stvara potrošački

pritisak koji rađa u obiteljima želju za posjedovanjem, materijalnom sigurnošću,

neprestanim društvenim dokazivanjem, što često stvara dubok jaz između

postavljenih ciljeva i želja te mogućnosti da se one ostvare.

            Ovakva situacija itekako utječe na odgojne odnose pa je poprilično

raširen običaj u obitelji da se djeci sve omogući, da im se ispune i najsitniji

prohtjevi i želje. Stoga, nerijetko možemo čuti onu glasovitu izjavu: „Kad sam

se ja morao mučiti i upirati kao konj od svoje četrnaeste godine, e, neće moje

dijete!“ Želeći ih osloboditi od napora koji je bitna životna sastavnica, u obitelji

često manjka svijesti kako se stvara iluzija da je sve moguće postići s lakoćom.

Ako se ljubav prema djeci dokazuje kupnjom i potrošnjom, davanjem ili

dopuštanjem, obitelji prijeti opasnost da se svede isključivo na dimenziju „imati“,

a time će istinske vrijednosti biti ozbiljno ugrožene.

            Na ovom je tragu i situacija koja mi se nedavno dogodila. Dijete kojem

sam poklonila čokoladu, ljutito je uzviknulo: „Što će mi to!“ I čokolada se u

trenutku našla pogažena u drugom kutu sobe. Dijete nije naučeno da cijeni

pažnju i ljubav darovatelja nego mjeri vrijednost dara.

            Ovakvoj situaciji doprinose i masovni mediji koji ulaze u odgojni dijalog

između odgajatelja i djece, neprekidno nas zasipaju različitim hedonističkim

idejama, a u djeci nailaze na osobito pasivne potrošače.

            Upravo zbog toga, svi koji se bavimo odgojem, moramo pomoći djeci u

izgradnji njihova ponašanja, čuvajući jasnoću i dosljednost u svom odgojnom

djelovanju. Ovakva situacija zahtijeva od nas određeni napor i razboritost.

Razboritim pristupom valja nam pomoći djeci u rješavanju poteškoća s kojima

se susreću, pozitivnim primjerom otkrivati im svijet smisla kako bi i sami,

postupno, gradili takav svijet, a ne sve činiti umjesto njih.

            Svi mi danas, koji se na bilo koji način bavimo odgojem, izvršavamo,

dakle , svoju odgojnu zadaću u društvenom kontekstu u kojem nailazimo na

mnoge probleme i rizike, no to nam je ujedno i izazov da premislimo svoju

odgojnu ulogu i iznađemo nove mogućnosti djelovanja. U društvu u kojem

ideje lagodnoga života i potrošačka logika bivaju mjerila prema kojima se

planira vlastiti život, iznimno je teško govoriti o žrtvi, odgovornosti,

poniznosti, samokontroli, o davanju umjesto primanju, a te su vrijednosti, htjeli

mi to priznati ili ne, podloga za svaki istinski odgojni sustav koji neće lažno

zavarati samog odgajanika.

K.Beljan

 

Toogle Left