Zatekoh se u vremenu
šibanu vjetrovima strepnje, nemira i buke.
Ovdje, po strmim obroncima nemirnoga srca
umorno hoda tiha mjesečina
i oči su zamagljene tragovima tuge.
A duša u skupim okovima
hrli svjetlu u susret
istovremeno promašujući i sebe i druge.
I shvatih da je vrijeme iz vremena poći
u susret mrakovima prvim i usnuloj noći.
I smjelo zakoračih prostranstvima bića
gdje tek koraci moji paraju tišine.
I gle čuda –
susretoh sebe na obasjanu putu
sidreći dušu u vlastite dubine.
Ovdje se prostranstva moje duše
ljeskaju u bojama užarene noći,
dok ugasle puteve vlastitoga srca
užižu sa zvijezdama Tvoje oči.
Ovdje mi ništa više nije važno
jer snivam u vjetru i grlim tišinu,
ovdje ništa i ne mogu izgubiti
doli svoju vlastitu prazninu.
I ovdje, gdje prestaje vrijeme
ostavljam sporedne stvari i životno breme.
Ovdje predajem svoj strah,
sve čežnje, strepnje i zemne muke.
Na krilima vjetra, zakriljena nebom
naslanjam svoju dušu
na Tvoje raširene ruke.
K. Beljan