Imade jedan kralj,
koji poniznošću se ogrnu kao plaštem
i umjesto žezla primi gubavčeve ruke.
On istinom opasa bedra i skute,
ostavi udobnost prijestolja zemnih
i krenu prostranstvima predanja i muke.
Imade jedan kralj,
koji izabra štalu, a ne bogat dvor.
I tamo, gle čuda, gdje uzmiče oholost, licemjerje i bol,
u skromnim odajama vlastita srca,
on grešnike poziva za svoj stol.
Imade jedan kralj,
koji ne traži priznanje, slavu i blještavila plam.
Kada odbačen bijaše i prezren od ljudi,
gurnut na križ, popljuvan i sam –
i tada se snagom opraštanja bori
i vlastito srce daruje za hram.
Imade jedan kralj,
koji snagom ljubavi kajanje budi
i suzama lakša ovozemnoj zjeni.
Imade jedan kralj koji kaže:
Što god učiniste jednome od najmanje moje braće,
isto ste učinili meni.
K. Beljan