Snivam na krilima tople, treperave zvijezde

i gledam na ovozemnu grozničavu užurbanost.

Puštam da preko mene protiču nemiri modrih slutnji

i da me ne zakrile svojim snažnim okovima.

Srcem punim čežnje,

dubinom svoje rasplamsale duše, krećem na put.

Strmim hridinama, onkraj rasutih sjena,

putujem u duboku jezgru vlastita bića

gdje pronalazim Tebe.

Nemiri teku kroz moje ispružene ruke.

Suze odmiču zasune duše i dodiruju temelj koji je u Tebi.

Ispod pijeska vlastita srca,

gdje titra čista radost i bezuvjetna ljubav,

Ti prebivaš i Ti me čekaš.

Ovdje se susreću nebo i zemlja,

ovdje padaju sve maske

i protivnosti se u meni više ne bore.

Pomiruju se svjetlost i tama, jakost i slabost.

Djetinja razigranost i zvuci tišine

oplemenjuju prostor u kojem Ti stanuješ.

Ti, Kriste, silaziš u sve ponore moje duše

i puštaš da ih pred Tobom otvorim.

Puštaš da suzama operem puteve  kojima kročiš.

Puštaš da bacam ispred Tvojih nogu

haljine vlastite slabosti, ograničenosti i straha.

Puštaš da pred Tobom budem ono što jesam.

I polako se smiruju protivnosti u meni.

Pod Tvojim koracima nemiri moje duše nalaze mir.

Putem vlastite istine hrabro kročim u susret  Tebi.

I usred nemira ovog vremena

ja tonem u mir Tvoje ljubavi.

                                                              K. Beljan