Snivam na krilima tople, treperave zvijezde
i gledam na ovozemnu grozničavu užurbanost.
Puštam da preko mene protiču nemiri modrih slutnji
i da me ne zakrile svojim snažnim okovima.
Srcem punim čežnje,
dubinom svoje rasplamsale duše, krećem na put.
Strmim hridinama, onkraj rasutih sjena,
putujem u duboku jezgru vlastita bića
gdje pronalazim Tebe.
Nemiri teku kroz moje ispružene ruke.
Suze odmiču zasune duše i dodiruju temelj koji je u Tebi.
Ispod pijeska vlastita srca,
gdje titra čista radost i bezuvjetna ljubav,
Ti prebivaš i Ti me čekaš.
Ovdje se susreću nebo i zemlja,
ovdje padaju sve maske
i protivnosti se u meni više ne bore.
Pomiruju se svjetlost i tama, jakost i slabost.
Djetinja razigranost i zvuci tišine
oplemenjuju prostor u kojem Ti stanuješ.
Ti, Kriste, silaziš u sve ponore moje duše
i puštaš da ih pred Tobom otvorim.
Puštaš da suzama operem puteve kojima kročiš.
Puštaš da bacam ispred Tvojih nogu
haljine vlastite slabosti, ograničenosti i straha.
Puštaš da pred Tobom budem ono što jesam.
I polako se smiruju protivnosti u meni.
Pod Tvojim koracima nemiri moje duše nalaze mir.
Putem vlastite istine hrabro kročim u susret Tebi.
I usred nemira ovog vremena
ja tonem u mir Tvoje ljubavi.
K. Beljan