Toogle Left
  • kapelica1.jpg
  • kapelica2.jpg
  • kapelica3.jpg
  • kapelica4.jpg
  • kapelica5.jpg
  • kapelica6.jpg
  • kapelica7.jpg
  • kapelica8.jpg
  • kapelica9.jpg
  • kapelica91.jpg
  • kapelica92.jpg
  • kapelica93.jpg
  • kapelica94.jpg
  • kapelica95.jpg

  Č. s. M. Viktorija Drmić (1944.-2017.), franjevka, krsnim imenom Anđa, rođena je 11. lipnja 1944. u Dobrićima kod Tomislavgrada od oca Grge i majke Ive. U obitelji je bilo 11 djece od kojih je 3 umrlo u ranoj dječjoj dobi. Majka je umrla mlada, te su se Anđa i starija joj sestra Mara brinule o mlađoj braći i sestrama. Iste godine kada je umrla majka, Anđa se odlučila poći u samostan. Otac je to teško prihvaćao jer mu je mnogo značila u brizi oko mlađe djece.

            Anđa je u kandidaturu primljena 19. rujna 1960. sa završenom pučkom školom. Poslana je u Zagreb u franjevački samostan Majke Božje Lurdske, gdje je sestrama pomagala u kućanskim poslovima. U postulaturu je primljena 7. ožujka 1963. u Splitu, a na blagdan Male Gospe iste godine započela je kanonsku godinu novicijata. Prve redovničke zavjete položila je 28. prosinca 1964., a doživotne 13. kolovoza 1969. u Splitu.

            Nakon položenih privremenih zavjeta (1964.), s izrazitim smislom za šivanje, s. Viktorija je poslana u franjevački samostan na Poljudu, gdje radi kao švelja i uređuje rublje. Nakon nepune godine dana premještena je u samostan franjevaca konventualaca na Obali, a samo godinu poslije u franjevački samostan na Dobrome obavljajući istu dužnost. Od 1970. do 1973. god. u sestarskoj kući u Imotskom šiva ne samo za sestre, nego i za civile. Iz Imotskoga odlazi u franjevački samostan u Sinj gdje ostaje godinu dana. Sljedeće godine njezinog apostolata obilježene su novim djelatnostima. God. 1974. u Frankfurtu sestre započinju radom u dječjem vrtiću, te je i s. Viktoriji povjeren rad s djecom. Nakon dvije godine, 1976., vraća se u Domovinu, u našu kuću u Dubrovnik gdje šiva i izrađuje ručne radove, od čega su sestre tada živjele. U Dubrovniku je završila i srednju krojačku školu. A kasnije je izvanredno pohađala Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu. God. 1980. ponovno je poslana u Njemačku, u Neunkirchen, gdje su sestre vodile salezijanski zavod Antoniuskollegium, u kojem su imale široko polje rada, od domaćinskih poslova do službe bolničarke. U tom je zavodu s. Viktorija godinu dana obavljala njegu bolesnika i bila kućna predstojnica, što je podrazumijevalo i nadgledavanje rada svega osoblja, a ne samo brigu za sestre. Nakon toga odlazi u Hrvatsku katoličku misiju u Baden-Baden gdje djeluje kao pastoralna suradnica od 1982. do 1987. god., kada se ponovno vraća u Domovinu. U Kaštel Lukšiću radi u Dječjem vrtiću, a ujedno vrši i službu kućne predstojnice. Po isteku šestogodišnjeg mandata 1993. god., premještena je u samostan franjevaca konventualaca i djeluje kao sakristanka u crkvi sv. Frane na Obali.

            Nakon izgradnje novoga samostana u Zagrebu i otvaranja Dječjeg vrtića Jordanovac 1994. god., s. Viktorija radi u Dječjem vrtiću do ostvarenja mirovine 2004. god. I nakon toga, iako u mirovini, niz godina rado pomaže sestrama u Dječjem vrtiću, sve do odlaska na Lovret 2013. god. Iako bez stručne pedagoške izobrazbe, s. Viktorija je znala i voljela raditi s djecom, a i djeca su voljela tetu Viki, kako su je od milja zvali.

            Posljednje godine svoga života provela je u provincijalnoj kući u Splitu kamo je došla, iako već narušenoga zdravlja, da bude bliže svome teško bolesnom bratu Bošku, akademskom slikaru, a potom i bolesnoj sestri Mari, o kojima se brinula sve do njihove smrti. Zadnjih dana s. Viktorija je sestrama uvjerljivo govorila da će i ona brzo umrijeti. Smrt ju je pohodila 12. veljače 2017. u Splitu, u 73. godini života i 54. godini redovništva. Pokopana je 14. veljače u Splitu na groblju Lovrinac u 14 sati.

 

   Č. s. M. Damjana Crnković, Služavka Malog Isusa, rođena je od oca Ante i majke Anice u Grabovici 26. 4. 1951. Stupila je u samostan Družbe sestara služavki Maloga Isusa, Sarajevske provincije, 6. 12. 1967. u Zagrebu, Nova Ves 55. Radila je kao kandidatica u Dubravi kod otaca kapucina od 1967. do 1969. god. Stupile je u Novicijat te iste godine za Veliku Gospu (15. 8.). Primila je redovničko odijelo i dobila redovničko ime s. Damjana. God. 1970. položila je prve redovničke zavjete, a 1977. doživotne.

Po profesiji je kuharica sa završenom stručnom spremom. Također pohađala je šnajderski kurs gdje sje dobila diplomu šnajderice. Radi već 47 godina u kuhinji na raznim mjestima: Čardak, Domanovići, Bosanski Brod, Kosovo, Sarajevo - Bogoslovija, Njemačka, Biskupija, Prozor i Neum.

            Rođena je u obitelji sa 7 djece. Dragom Bogu je zahvalna i svojim roditeljima za milost duhovnoga zvanja. Duboko je uvjerena da je to plod njihove molitve. Zahvalna je dragom Bogu za zdravlje da može služiti bratu čovjeku u nevolji. Moli se Gospodinu da pozove nove osobe u redovnički stalež iz naše kršne i ponosne Grabovice.

 

   Č. s. M. Florentina Crnković, Služavka Malog Isusa, rođena je 10. srpnja 1949. u pitomom mjestu Grabovici, općina Tomislavgrad, od oca Stipe i majke Stjepanke r. Vatrov. Sakrament krštenja, svete pričesti i potvrde primila je u rodnoj župi sv. Ante u Grabovici. Rasla je i odgajala se u obitelji u kojoj se Bogu molilo i po Božju živilo. Dobar kućni odgoj i vjerski život u župskoj zajednici bili su plodno tlo da se u mladenačkoj dobi ova s. Florentina potaknuta Božjom milošću odlučila za redovnički poziv.

            Došla je u Družbu sestara Služavki Malog Isusa 4. prosinca 1967. U kandidaturi je bila u redovničkoj zajednici u Mrkoplju, zatim u Zagrebu. Novicijat je započela 14. kolovoza 1969. na Kraljevcu u Zagrebu, pod vodstvom magistre s. Kristine Čondić. Privremene redovničke zavjete je položila 15. kolovoza 1970. Nakon položenih zavjeta kraće vrijeme vrši službu kuharice u zajednici u Krašiću i u Samoboru. Od 1970. do 1972. god. obavlja službu sakristanke i kuharice u Sarajevu, u zajednici u Prijedorskoj i u Nadbiskupiji. Devet mjeseci u 1972. god. u samostanu na Čardaku u Bosanskoj Posavini vrši službu sakristanke u župi. Nakon toga godinu dana kuharica je u Baru. Iz Bara dolazi u Sarajevo u provincijsku kuću u Ljubljanskoj, gdje je kraće vrijeme kuharica, a potom kuharica u župi Bosanski Brod. Godinu dana vodi domaćinstvo i kuhinju u župi Studenci u Hercegovini. Ponovno od 1974. do 1977. kuharica je u župi Čardak. Budući da su joj se pojavljivali ozbiljni zdravstveni problemi sa srcem, 1977. god. premještena je u zajednicu u Titograd (današnja Podgorica), u Crnoj Gori, gdje također obavlja sve poslove u kuhinji. U Podgorici se liječi, i po savjetu liječnika odlazi u bolnicu u Ljubljani u Sloveniji na operaciju srca. Ostala je na liječenju u bolnici u Ljubljani šest mjeseci. Po povratku iz Ljubljane dolazi u samostan u Podgoricu i priprema se za polaganje doživotnih zavjeta, koje nije mogla ranije položiti zbog liječenja. Doživotne redovničke zavjete je položila 15. kolovoza 1977. u Zagrebu. Nakon oporavka nastavila je vršiti službu kuharice u samostanu u Podgorici. Bila je uvijek radišna, okretna i spretna u domaćinskim poslovima, osobito u kuhanju, jer je znala sve sastojke hrane i njezino povezivanje kuharskim umijećem. Nakon operacije srca zdravlje joj je bilo narušeno i bila je pod stalnim liječničkim kontrolama skoro 40 godina. Trudila se i obavljala povjerene dužnosti koliko je mogla. Bila je uporna, žilava i nije posustajala pod križem bolesti. Ponovno je dva puta operirana, 1990. i 1995. god., u bolnici u Splitu zbog tumora. God. 1991., na njezinu zamolbu, a dozvolom Provincije Bezgrešnog Začeća u Sarajevu, kojoj je pripadala, i Splitske Provincije sv. Josipa, te odobrenjem Vrhovne uprave Družbe, s. Floretina je primljena u Splitsku Provinciju Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Došla je u provincijsku kuću na Šinama, gdje joj je povjerena služba kuharice u zajednici otaca karmelićana na Šinama, koju je požrtvovno vršila. Zadnjih godina imala je većih teškoća s trombozom i venama, s krvožilnim sustavom. Prije dvije godine je u bolnici u Zagrebu operirala žuč. Liječila se od dijabetesa i imala probleme s bubrezima. Tijelo joj je bilo pogođeno višestrukom bolešću i nemalom patnjom, ali duh je bio jak. Neko vrijeme bila je u samostanu u Dubrovniku, gdje je prema svojim zdravstvenim mogućnostima pomagala u kuhinji do srpnja 2012., kada je premještena u Šestanovac, gdje je kuhala za sestre. Cijeli je redovnički život, uz molitvu i strpljivo podnošenje bolesti, požrtvovno i radosno vršila službu kuharice, što ju je veselilo i od nje nekada iziskivalo podosta žrtve i truda. Imala je prirođeni dar ukusnog pripremanja hrane, te volju i ljubav da bude na korist zajednici i na raspolaganju sestrama u onome što ona može vršiti.

            Zdravlje se pogoršavalo. Nakon liječenja u bolnicama u Splitu premještena je u siječnju 2014. u samostan na Bačvicama u Splitu, kako bi po savjetu liječnika bila što bliže bolnicama na Firulama i Križinama, radi ozbiljnosti njezina zdravstvenog stanja i česte potrebe hitne intervencije. Iz zajednice na Bačvicama povremeno je odlazila na liječenje u bolnicu na Križinama, a sestre u samostanu na Bačvicama uvijek su joj bile na pomoći. Živjela je s predanjem u Božje i Marijine ruke. S vjerom je živjela, snagom vjere bolest i nemoć podnosila. Zadnjih mjeseci puno je patila. Imala je volju za životom, ali tijelo je sve više bilo nemoćno, a boli učestalije i sve veće i jače. Molila je Isusa i Majku Mariju za utjehu i snagu da izdrži u patnji. U nadi da će se nešto olakšati njezinu zdravlju, primljena je zadnjih dana u Kliničku bolnicu u Dubravi u Zagrebu. Uza želju i trud liječnika nije se moglo više pomoći. Gospodin ju je u boli i patnji prokušao i našao spremnu da do kraja prikaže svoju žrtvu u nedjelju 21. svibnja 2017. Zadnjim snagama, i pri svijesti, zamolila je sestre na odjelu, nekoliko sati prije smrti, da zovnu bolničkog svećenika koji joj je podijelio svete sakramente, bolesničko pomazanje, ispovijed i svetu Pričest. Duhom se spremila, nadolila ulja u svjetiljku svog ispaćenog tijela i smireno i blaženo pošla u susret Isusu i s Njim u kuću Oca nebeskog. ˝I otrt će im Bog svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer prijašnje uminu.˝ (Otk 21,4). Preminula je u 68. godini života i 47. godini redovničkih zavjeta.

            Pokopana je u utorak 23. svibnja na groblju Lovrinac u Splitu. Svetu Misu zadušnicu u kapeli na splitskom groblju, s početkom u 13 sati, predslavio je župnik župe Gospe od Pojišana u Splitu fra Miljenko Vrabec, a uz njega u koncelebraciji su bili: gvardijan samostana na Pojišanu fra Žarko Lučić, don Stanko Vrnoga, don Filip Pavić, karmelićani o. Branko Zebić i o. Ante Knežević, don Ivan Kovačević, don Vjenceslav Kujundžić i don Ivica Barišić. Bio je i jedan brat karmelićanin. Okupio se i veći broj časnih sestara iz Splita i okolnih samostana, nekoliko redovnica iz drugih redovničkih zajednica. Na sprovod su došla njezina braća iz Osijeka, sestra Mara iz Tučepa, rodbina iz Grabovice, vjernici iz župe Kamen, susjedi sa Šina. Bila je i zamjenica vrhovne glavarice Družbe s. Vesna Mateljan, te s. Damjana Crnković iz Sarajevske Provincije. Pjevanje za vrijeme mise i sprovoda predvodile su sestre pod vodstvom s. Dulceline. U homiliji je fra Miljenko istaknuo smisao kršćanskog i redovničkog života i posvećenja Isusu, smisao patnje i njezinu vrijednost u svjetlu uskrsnuća, te u tom svjetlu sagledao život s. Florentine. Nakon svete pričesti, u ime Provincije, od s. Florentine oprostila se provincijska glavarica s. Anemarie Radan. Osvrnula se na njezin životni put i zahvalila Gospodinu za njezin život, vjeru i vjernost Bogu, Crkvi, Družbi, Provinciji i bližnjima. Zahvalila joj je za sve dobro koje je utkala u život Družbe i Provincije, a napose za svu žrtvu. Završila je riječima: ˝Neka Te Gospodin licem svojim obasja u rajskoj slavi. Moli Oca nebeskog da nam udijeli milost svetosti života, te novih i revnih članica!˝

 

   Č. s. Jaka Ivančić, sestra Jacinta od Naše Drage Gospe Fatimske, bosonoga karmelićanka, rođena je 1. rujna 1939. u Grabovici kao treće dijete u obitelji Ivana i Ruže Ivančić. Roditelji su bili veoma pobožni i bogobojazni ljudi, te su u svojoj otvorenosti Bogu i životu primili osmero djece: pet sinova i tri kćeri. U kući su zajedno živjeli s obitelji strica koji je imao četvero djece, tako te je zajedno odrastalo dvanaestoro djece. Petero od njih kasnije je svoj život posvetilo Isusu u redovničkom i svećeničkom pozivu, među njima i s. Gabrijela (danas vanjska sestra u Karmelu sv. Male Terezije), rođena sestra s. Jacinte.

            U obitelji se redovito prakticirala zajednička molitva i odlazak na svetu Misu, iako se u teškom poratnom vremenu zbog komunističkog progona svećenika sveta Misa često nije mogla slaviti. No, u srcu djevojke Jake, koja je iskusila Božju milost, rađala se želja za nasljedovanjem Isusa u Karmelu.

            Zajedno sa svojom rođakinjom (danas s. Bernardicom u Karmelu u Mariji Bistrici), uz preporuku župnika don Andrije Iličića (rođen: 1930.; ređen: 1956.; župnik i kasnije misionara u Tanzaniji; umro: 2003.), ulazi u Karmel u Brezovici 9. studenog 1958. Iako se obitelj nije protivila njenom odlasku u samostan, ipak su ukućani izražavali bojazan s njezine mladosti i strogosti života u Karmelu. Majka Regina, osnivateljica Karmela u Brezovici i u Hrvatskoj, primila ju je u samostan, te ju je veoma voljela i cijenila. Živeći radosno sve zahtjeve samostanskog života, primila je redovničko odijelo 14. studenoga 1959., zatim 21. lipnja 1961. položila je privremene zavjete, a tri godine kasnije, 1964., izriče svoje opredjeljenje, svoj DA, Gospodinu polaganjem svečanih zavjeta.

            Iste godine, na blagdan Žalosne Gospe, s. Jacinta s još devet sestara odlazi na novi osnutak Karmela u Juršiće, malo mjesto kod Vodnjana u Istri. Kako se Karmel u Istri ipak nije ukorijenio, preseljenjem zajednice dolazi u Kloštar Ivanić u studenom 1977.

Jacinta je gajila veliku pobožnost prema Majci Božjoj. Rado je molila svetu krunicu i sve očekivala od drage Gospe, te ju je često zazivala: “Gospe moja!“ Redovničko ime dobila je po djevojčici Jacinti, vidjelici iz Fatime. Poznato je da je Marija u Fatimi poticala na molitvu krunice i žrtve za spasenje tolikih duša koje se gube. Upravo je to jedna od glavnih oznaka karmelićanke: molitva, pokora i žrtva u skrovitosti za duše. Takvim životom, u svoj jednostavnosti, trudila se cijelim svojim bićem živjeti i s. Jacinta.

            Bila je vrlo vrijedna i požrtvovna sestra. Svoju posvetu Bogu živjela je marljivim radom i služenjem u zajednici. Dugi niz godina radila je u kuhinji, te je poput sv. Marte posluživala Isusa u svojim susestrama, braći i sestrama Karmela, gostima, prijateljima... Svoju velikodušnost osobito je iskazivala siromasima. Nekoliko puta vršila je i službu savjetnice u Upravi samostana.

            Iako je zdravlje s. Jacinte pomalo slabjelo, bila je požrtvovna do kraja i nije se nimalo štedjela. Posljednju večer nitko nije ni slutio da će okrijepljena svetim sakramentima mirno usnuti u Gospodinu, s blagim osmijehom na licu, baš na blagdan Preobraženja Gospodnjeg 6. kolovoza 2015., kao što se to dogodilo i s njezinim župnikom don Andrijom Iličićem na isti blagdan 2003. god. Umrla je u 76. godini života i 57. godini vjernog redovničkog služenja Gospodinu u Karmelu.

            Na vratima njezine samostanske ćelije stajao je natpis: “O kada ću doći i lice Božje gledati...“ (Ps 42). Čeznula je za Isusom i Njegovim licem. Isus ju je na sam dan Svoga Preobraženja pozvao k sebi da gleda Njegovo lice.

            Svetu Misu zadušnicu 8. kolovoza 2015. u samostanskoj kapeli Karmela sv. Male Terezije, te sprovod na mjesnom groblju u Kloštar Ivaniću predvodio je biskup sisački Vlado Košić. U homiliji je govorio o vječnom životu i o vrijednosti redovničkog poziva u Crkvi, a osobito karmelićanskoga. Nazočnost oca biskupa, provincijala Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa o. Srećka Rimca, mjesnoga župnika fra Drage Brglesa, župnoga vikara iz Ivanić Grada vlč. Ivicu Šimunovića, nas, njezinih susestara, redovnica, rodbine, prijatelja i znanaca, govori o poštovanju prema osobi koja je svoj život živjela skrovito, žrtvujući se za spas duša. Na kraju mise provincijal Rimac je kratko predočio život pokojne sestre Jacinte.

 

            Č. s. Anica Ivančić, sestra Bernardica od naše drage Gospe Lurdske, bosonoga karmelićanka, rođena je u Grabovici 28. travnja 1940. od oca Veseljka i majke Ilinke, a krštena 30. travnja 1940. Svetu Potvrdu primila je u Prisoju 28. rujna 1952. U pogledu njezina zvanja sve je činio dragi Bog uz njezin pristanak. Živjela je u obitelji s brojnom djecom. Kuća im nam je bila blizu crkve. Dvanaest godina župa nije imali svoga župnika, pa je svake druge nedjelje dolazio župnik iz susjedne župe Prisoje. Svi su išli koji su imali obuću. Bila je uvijek sretna kada ju je zapalo da ide. Srećom je njezin djed dugo je godina bio u službi svećeniku, pa je njezina majka puno toga znala i to je prenosila djeci koliko je god mogla. Završila je samo četiri razreda škole jer u selu nije bilo daljnjega školovanja. Otada je čuvala ovce, to im je bila glavna zadaća.

            U njezinoj sedamnaestoj godini došao je novi župnik u osobi don Andrije Iličića i to ih je sve veoma razveselilo. Skupljao je svu djecu i mlade na molitvu i pripovijedao je kako u Crkvi Božjoj postoje razne vrste časnih sestara. Govorio je o klarisama jer je jedna djevojka iz susjedne župe otišla k njima. Župniku je tada Anica govorila da želi ići u one najstrože, a takve su želje gajile i Jaka (karmelićanka s. Jacinta) i njezina stričevka Anđa (klarisa s. Ana Marija). Potom je župnik pisao u Karmel u Brezovicu i dobio odgovor da mogu doći, a budući da nisu završile više škole, rečeno im je da mogu raditi u kuhinji i u vrtu. One su na to pristale. Trebalo je sestrama napisati nešto o sebi, a budući da se one nisu u tome snalazile, župnik im je pomogao. Poslao ih je u Split k sestrama Službenicama milosrđa (ančelama) da malo vide kako izgleda život u samostanu. Bile su

tri dana i one su im napisale popis stvari koje su trebale ponijeti sa sobom. Nakon malo vremena stigao je odgovor iz Karmela da su primljene sve tri. Željele su da župnik ide s njima jer nikad nisu bile u Zagrebu. U studenom je župnik išao na duhovne vježbe u Zagreb pa su se i one spremile. Dan ranije išle su u Split i prenoćile kod sestra milosrdnica. Drugi dan poslije podne krenule su vlakom i stigle u Hrvatski Leskovac u 4 sata ujutro, te pješice pošle prema Brezovici. Toga je dan bio Prvi petak. Telegram su poslale iz Splita da dolaze, a one su stigle prije njega pa su morale na ulazak čekati do nedjelje.

            Dakle, stupila je u Karmel 1958. god., a primila redovničko odijelo 14. studenoga 1959. Obred oblačenja obavio je kućni duhovnik prečasni Antun Novak. Privremene zavjete položila je u Karmelu u Brazovici za poglavara samostana nadbiskupa i metropolita dr. Franje Šepera u ruke priorice Majke Regine Terezije od Isusa 21. lipnja 1961. Svečane zavjete položila je za istih poglavara, u istom samostanu 21. lipnja 1964. Posvećeni bijeli veo primila je od kućnog duhovnika prečasnog Antuna Novaka iste 1964 god. Od 25. rujna 1998. živi u novoosnovanom Karmelu u Mariji Bistrici radosno služeći Gospodinu. Svoje molitve i žrtve prinosi za Crkvu u Hrvata i naš narod gdje god da jest, te za potrebe cijeloga svijeta.

 

   Č. s. Jela Ivančić, sestra Jelica od Presvetog Srca Isusova, bosonoga karmelićanka, rođena je u Grabovici 1. rujna 1938. od oca Veseljka i majke Ilinke, te krštena u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog 4. studenoga 1938. Krizmana je u župi Rašeljke po rukama biskupa dr. Petra Čule 1946. Završila je 4 razreda osnovne škole. Došla je u Karmel u Brezovicu 14. studenoga 1959., a redovničko odijelo primila je i položila prve zavjete na Veliku Gospu 1969. Doživotne zavjete položila je također na Veliku Gospu 1975. za vrijeme koncelebrirane Mise, koju je po delegaciji preuzvišenog biskupa dr. Franje Kuharica, nadbiskupa zagrebačkog i metropolite, predvodio mnogopoštovani o. Ante Stantić, provincijal bosonogih karmelićana, uz koncelebrante: o. Ivana Keravina OCD, remetskog priora o. Đuru Filipovića OCD, rođenoga brata don Antu Ivančica koji je tada bio župnik u Neumu (župnik u Neumu: 1974.-1977.), vlč. Antuna Corkovića, vlč. Ivana Sostarića i brezovičkoga župnik vlč. Augustina Korpara. Na koncu Mise primila je posvećeni veo. Zavjete je položila u prisutnosti cijele redovničke zajednice i prisutnih vjernika u crkvi u ruke majke priorice s. M. Agneze od Isusa. Prisutni su također bili njezin nećak bogoslov u Sarajevu Mate Šarić (koji je u Karmelu Brezovici slavio svoju Mladu misu 10. srpnja 1978., a od 20. kolovoza 2004. župnik je u Štefanju), bliža rodbina i vjernici brezovičke župe.

            Za Karmel je saznala od revnog župnika don Andrije Iličića. On im je s velikim oduševljenjem pripovijedao o duhovnim zvanjima. Osjetila je da bi Karmel bio ono što želi i može. Kada se jednom župnik svratio u njezinu kuću, obratio se njezinoj majci govoreći: "Vi imate više kćeriju, možda bi mogla koja u samostan." Čim je on izašao iz kuće, njezina sestra Anka i ona povikale su da žele ići. Malo su se prepirale, koja se prije javila. Prepustila je to sestri Anki (sada s. Bernardici) da ona ide prva jer je znala da bi njezinima bilo previše opremati dvije kćeri odjednom. Pomalo se spremala godinu dana i puno razmišljala o svom životu. Bila je sigurna da je dragi Bog čuvao za ovo sveto zvanje. Djevojka s dvadeset godina u ono vrijeme trebala se već udati, a one su se opredijelile na redovništvo.

            Baš tih godina uvijek je ponude odbijala i ne znajući pravog razloga. I onda kad je čula za Karmel, postade joj jasno da je Bog vodi svojom rukom. Pošla je rođenoj sestri i časnoj sestri Bernardici na oblačenje i to je ujedno bio i njezin ulazak u Karmel. Prije toga je, kako to već ide, pisala molbu da je prime za klauzurnu sestru. U klauzuri je bila sretna i nije ni pomišljala da bi je napustila ni onda kad joj je bilo vrlo teško, uvijek računajući na milost Božju.

            Nakon nekog vremena zaboli je prst na ruci, počeo se gnojiti i rana dulje vrijeme nije zarastala. Liječnik je rekao časnoj Majci da je to sušica kostiju. Bilo je to negdje u zimi 1960., a 25. travnja č. Majka joj reče da mora ići kući. Veoma ju je to ražalostilo i iznenadilo da se to i ne može izreći. Bila je tužna sve do jednog časa kada je, čekajući u Splitu autobus za Grabovicu, listala i gledala lijepi molitvenik Srca Isusova što joj ga spremiše časna Majka i magistra. Unutra je bila sličica Gospe Karmelske i lijepo strojopisom napisano nekoliko riječi dobroj Jeli za oproštaj. U taj tren ona se smiri i utješi tako da je došla kući vesela. Sve je Bogu dala, više nije bilo žalosti jer je bila sigurna u Božju providnost. Došla ja tako kući i njezini je, iako iznenađeni, dobro primili. Pitala ju je majka: "Što je, moja Jele?" Odgovorila joj je: "Tako je dragi Bog htio!" Na to će ona: "Ako je Bog htio, Bogu hvala!" Dok je tako bila kod kuće, zvale su je neke časne iz drugih družbi da dođe k njima, ali se nije nikako za to mogla odlučiti.

            Kod kuće je živjela normalno, radila sve što je trebalo. Čekala je što će joj Gospodin reći. Nakon godinu i šest mjeseci piše joj časna Majka bi htjela biti vanjska sestra. Odmah je osjetila da je to za nju volja Božja. To je ona služba koju je On oduvijek za nju namijenio na čemu mu je zahvalna. Od 1998. slavi ga i hvali i sestrama služi na Mariju Bistrici u blizini našeg Nacionalnog marijanskog svetišta u novom i lijepom Karmelu.

 

    Č. s. M. Mirjam Mira Gadža, Družba Kćeri milosrđa, rođena je u Dobrićima, župa Grabovica, 18. kolovoza 1965. od oca Mate i majke Mare, r. Ivančić. Osnovnu školu od 1. do 4. razreda završila je u Grabovici. U vrijeme župnikovanja don Petra Vuletića (župnik: 1971.-1981.), otišla je 27. srpnja 1976. u Samostan sestara Kćeri Milosrđa u Blato na Korčuli gdje je nastavila s pohađanjem škole od 5. do 8 razreda. U istoj zajednici nastavila je s redovničkom formacijom: 8. rujna 1981. stupila je u novicijat, a prve zavjete položila 8. rujna 1983. Doživotne zavjete položila je 6. kolovoza 1988. Nakon položenih prvih zavjeta dvije godine juniorata provela je u Kući Matici u Blatu, pomažući u raznim poslovima zajednice. Tih godina njezina brojna obitelj preseljava se u Bjelovar, gdje su se odselili brojni Hrvati iz Buška blata. God. 1985. odlazi u Rim na školovanje gdje je završila srednju pedagošku školu, a potom nastavila studij pedagogije na Papinskom sveučilištu Salesianumu na kojemu je 1994. god. i diplomirala. Iste godine vraća se u matičnu provinciju u Hrvatsku i započinje svoje apostolsko poslanje kao odgojiteljica redovničkog podmlatka svoje redovničke zajednice, te kao vjeroučiteljica u Gimnaziji Tituša Brezovačkog u Zagrebu. U godini 2001. premještena je u Zadar. U Zadru najprije radi kao vjeroučiteljica u Srednjoj školi Stanka Ožanića, a od 2003. počinje raditi kao pedagogica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, kasnije, 2005., preimenovanoj u Klasična gimnazija Ivana Pavla II. God. 2015., na XV. redovitom Općem kapitulu Družbe, izabrana je novoj vrhovnoj predstojnici s. M. Cristini Orsillo iz Argentine za vrhovnu savjetnicu u Rimu gdje trenutno živi i djeluje.

 

Č. s. Viktorija Gadža s učenicama Klasične gimnazije u Zadru na studijskom putovanju u Salzburg, Prag i Beč 22. kolovoza 2016.

         Č. s. M. Viktorija Slava Gadža, Družba Kćeri milosrđa, rođena je u Dobrićima, župa Grabovica, 20. studenog 1965. od oca Petra i majke Jele, r. Čulo. Osnovnu školu od 1. do 4. r. završila je u Grabovici. U vrijeme župnikovanja don Petra Vuletića (1971.-1981.), otišla je 27. srpnja 1976. u Samostan Družbe Kćeri Milosrđa T. S. R. sv. Franje u Blato na Korčuli, gdje je nastavila s pohađanjem škole od 5. do 8. r. U istoj zajednici nastavila je s redovničkom formacijom: 8. rujna 1981. stupila je u novicijat, a prve zavjete položila 8. rujna 1983. Doživotne zavjete položila je 6. kolovoza 1988. Kratko vrijeme, nakon položenih prvih zavjeta, ostaje u Kući Matici u Blatu, pomažući u raznim poslovima zajednice, da bi 1984. god. bila premještena u sestarsku zajednicu u Splitu, gdje je pomagala u čuvanju i odgoju djece vrtićke dobi. God. 1985. odlazi u Rim na školovanje gdje je završila Srednju pedagošku školu, a potom nastavila studij teologije na Papinskom sveučilištu Antonianum na kojemu je 1994. god. i diplomirala.

            Iste godine vraća se u matičnu provinciju u Hrvatsku i započinje svoje apostolsko poslanje kao vjeroučiteljica u Turističko-ugostiteljskoj školi u Splitu. Vrijeme odgojno-obrazovnog djelovanja u Splitu bilo je raznoliko. Tako je obavljala dužnost ravnateljice Dječjeg vrtića Svetog Franje od pedagoške godine 1994./1995. do 1997./1998. Vodila je i kraći program talijanskog jezika u istom vrtiću. Kada je taj vrtić postao podružnica Dječjeg vrtića Marija Petković sa sjedištem u Zagrebu, obavljala je administrativne i druge odgojne poslove u vrtiću, a i u redovničkoj zajednici u Splitu sve do 2001. god. Te godine počinje obnašati i službu sakristanke u Župi Svete obitelji. God. 2005. premještena je u Zadar, gdje najprije djeluje samo kao vjeroučiteljica u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II., a od 2011. god. obavlja i ulogu tajnice Katehetskoga ureda Zadarske nadbiskupije.

Suautorica je udžbenika katoličkoga vjeronauka za učenike prvog, drugog i četvrtog razreda srednje škole.

 

    Č. s. M. Slavomira Mara Škojo, Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, rođena je od oca Tadije i majke Milica r. Perković 7. svibanja 1952. u Bukovoj Gori, župa Grabovica. Osnovnu školu od 1. do 4. razreda završila je u Grabovici, a od 5. do 8. razreda u Trebinju.

            U vrijeme župnikovanja don Andrije Iličića (župnik: 1958.-1968.) otišla je 1. kolovoza 1969. u samostan Sestara milosrdnica u Sarajevo, gdje se pripremala za redovnički život. U novicijat je stupila 14. kolovoza 1970. u Frankopanskoj ulici u Zagrebu. U istoj zajednici završila je redovničku i vjersku formaciju po kanonskim propisima. Položila je prve zavjete 25. kolovoza 1971., a vječne 15. kolovoza 1976. Djelovala je kao kuharica po sestarskim zajednicama i župama: u Zagrebu (1971.-1973.), Sarajevu (1973.-1976.), Šipovači (1976.-1977.), Trebinju (1977.-1978.), Stocu (1978.-1986.), Kruševo (1986.-1993.), Stocu (1993.-1994.). Nakon godinu dana u Stocu, boravi dvije godine kod svoje bolesne i same majke u Bukovoj Gori, te poslije njezina preminuća i pokopa ponovno se vratila 18. 10. 1996. u Kruševo, gdje je ostala do 29. 10. 2003. i obavljala je dužnost domaćice. Potom je otišla u Tomislavgrad (2003.-2004.), te u Stolac 2004. god. gdje radi kao pastoralna suradnica i domaćica u župi sv. Ilije Proroka.

 

   Č. s. M. Lukrecija Mamić (1948.-2011.), Družba sestara služavki milosrđa. U ponedjeljak, 5. prosinca 2011., pokopana je s. Lukrecija Mamić u Splitu u groblju Lovrinac, dugogodišnja misionarka u Burundiju, članica Službenica milosrđa Hrvatske provincije sa sjedištem u Splitu. Svetu misu zadušnicu u 14,30 predvodio je msgr. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski u koncelebraciji sa svojim suradnikom generalnim vikarom msgr. Ivanom Ćubelićem, pastoralnim vikarom msgr. Dragom Šimundžom, generalnim vikarom Mostarsko-duvanjske biskupije msgr. Srećkom Majićem - izaslanikom biskupa Ratka Perića, generalnim vikarom Hvarsko-bračko-viške biskupije msgr. Stankom Jerčićem; predsjednikom viših redovničkih poglavara i poglavarica u Republici Hrvatskoj o. Vinkom Mamićem OCD, nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela (PMD) Bosne i Hercegovine don Ivanom Štironjom, te većim brojem svećenika iz Dalmacije i Hercegovine među kojima su se našla i trojica dijecezanskih ravnatelja Papinskih misijskih djela: don Dario Čorić (Split), msgr. Vlado Lukenda (Banja Luka) i don Pavo Šekerija (Sarajevo).

            Nadbiskup Barišić u svojoj je propovijedi, među ostalim, govorio o kršćanskoj ljubavi koja je vodila s. Lukreciju da radosno i hrabro svjedoči evanđelje, te bude majka brojnoj djeci, bolesnima i siromašnima, osobito među plemenom Pigmeja.

            Na sprovod su stigli poglavari Splitskoga bogoslovnog sjemeništa s bogoslovima, velik broj redovnica iz svih krajeva Hrvatske, svećenici iz Splitsko-makarske nadbiskupije i susjednih biskupija, iz Bosne i Hercegovine, mnoštvo vjernika među kojima su bili i djelatnici nacionalnih uprava Papinskih misijskih djela iz Zagreba i Sarajeva.

            Liturgijsko pjevanje, uza sestre Službenice milosrđa, predvodio je Zbor sestara pod ravnanjem č. s. Roze Marković. Kiša, koja je cijelo vrijeme padala, nije omela mnoštvo da pobožno i svečano sudjeluje u svetoj Misi zadušnici.

            Na kraju misnoga slavlja od pokojnice se oprostila provincijalna poglavarica sestara Službenica milosrđa č. s. Lucija Baturina, potom misionarka iz Ekvadora č. s. Klementina Banožić, nacionalni ravnatelj PMD BiH don Ivan Štironja, te o. Vinko Mamić u ime svih redovnika i redovnica Crkve u Hrvata.

            Sprovodne je obrede predvodio nadbiskup Marin, a na grobu se u ime obitelji pokojne č. s. Lukrecije i rodbine svima zahvalio brat svećenik, don Luka, misionar u Belgiji, koji je naglasio da u ovim trenucima nije u prvom planu žalost nego radost i ponos koji su utemeljeni na vjeri u uskrsnuće. Obitelj je ponosna i radosna, rekao je don Luka, što je u njoj izrasla jedna primjerna osoba. Opraštajući se od svoje sestre Anđe - s. Lukrecije, zahvalio joj je što je bila anđeo koji je stalno pratio i uvijek povezivao cijelu obitelj.

            Tijelo pokojne sestre stiglo je preko Brescie u Split, 2. prosinca 2011., gdje je sa svijećama dopraćeno u crkvu sestara Službenica milosrđa. Svečano pjevanje Psalama kojim su sestre i prisutni vjernici pozdravili povratak s. Lukrecije u Domovinu, bili su istinski izraz vjere i nade u uskrsnuće mrtvih. Uslijedila je svečana Večernja za pokojne, pobožnost krunice, a potom je slavljena sveta Misa koju je predvodio brat pokojnice don Luka Mamić.

            Roditelji ove svjedokinje vjere s. Lukrecije, sada pokojni Ivan i Iva Mamić, uza ovu svoju kći pok. s. Lukreciju darovali su Crkvi Božjoj još dva duhovna zvanja, sina svećenika don Luku i s. Kazimiru, članicu iste Družbe.

            Pokojna s. Lukrecija rođena je u župi Grabovici kod Tomislavgrada, 1948. god. od oca Ivana i majke Ive r. Sabljić. Rodili su u svemu osmero djece, od kojih su još dvoje izabrali duhovni poziv, don Luka i č. s. Kazimira. Stupila je sa svojom sestrom u samostan Ančela ili Službenica milosrđa u Dubrovniku. Djelovala je na više mjesta u domovini, a potom u misijama: u južnoameričkoj državi Ekvadoru (1984.-2002.), potom u Burundiju, Afrika (2002.-2011.). Ubijena je 27. studenoga 2011. kada su samostan sestara Službenica milosrđa u mjestu Kiremba, biskupija Ngozi, napali razbojnici. Iste je večeri ubijen volonter Francesco Bazzani iz Verone, te ranjena s. Carla Brianza iz Brescie, talijanski misionari.

 

   Č. s. Nevenka (Anica) Ivančić - služavka Maloga Isusa, rođena je 16. listopada 1940. u Naklu, zaselak sela Grabovice, od oca Luke i majke Antonije. Njezin brat Ante je svećenik, koji je poznat kod nas kao don Ante Ivančić Rimski, jer postoje tri Anta Ivančića: ovaj Rimski, zatim Matkov i Veselkov, odnosno po majci Biki Bikić. Osnovnu školu završila je u Grabovici. Odlučila se postati redovnica 25. travnja 1958. Ulazi u svoj prvi samostan sestara Služavki Malog Isusa, a to je bio samostan u Zagrebu na Maksimiru, 10. kolovoza 1960. Tu je provela nekoliko mjeseci, a nakon toga odlazi u Pulu, gdje je proboravila godinu dana. Nakon Pule vratila se u Maksimir, a potom je ušla u novicijat 1. travnja 1962. U novicijatu je bila godinu i pol dana. Položila je prve svoje redovničke zavjete na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1963. Iz novicijata otišla je na Ksaver k trećoredcima, gdje je radila kao šnajderica.

                God. 1965. otputovala je u Zenicu, gdje je obavljala dvije godine službu sakristanke. Iz Zenice odlazi u Rijeku, gdje radi kod redovnika kapucina kao šnajderica krojeći i šijući njihove redovničke habite. Nakon Rijeke živi u Metkoviću i radi posao šnajderice. Potom je otputovala u Kruševo kod Mostara, gdje je bila kuharica svojim sestrama i župniku, te ostalom pastoralnom osoblju.

                Vječne zavjete položila je u Zagrebu na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1969. God. 1971. odlazi u Njemačku i provodi tamo šest godina obavljajući poslove njegovateljice starih i nemoćnih osoba. Nakon djelovanja u Njemačkoj vraća se u Bosanski Brod, gdje također radi kao njegovateljica. Iz Bosanskoga Broda stigla je u samostan Čardak, a potom je otputovala u sarajevsku Bogosloviju, gdje je tri godine pomagala u kućanskim poslovima. Iz Sarajeva putuje u Zagreb i to na Kaptol, pa u Bogosloviju, te u Tajništvo gdje je u svemu provela četiri godine. Iz Zagreba vraća se ponovno u Njemačku, gdje ostajem deset godina obavljajući posao njegovateljice. Po završetku te misije vraća se u Zagreb i to u Črešnjevec, gdje odlazi u mirovinu i djeluje još deset godina kao njegovateljica. Iz Črešnjevca stigla je u Mostar, u kuću Svete Obitelji, gdje sada pomaže bolesnicima i tu ostaje do volje Božje.

Don Luka Mamić rodio se na Zidinama 2. srpnja 1940. u siromašnoj obitelji, i to peti po redu od devetero djece, od kojih je bilo šest sestara i tri brata: Bože 1933., Anica 1935. (umrla u dječjoj dobi), Ruža 1937., Mirko 1938., Luka 1940., Jaka 1943., Jela č. s. Kazimira 1946., Anđa č. s. Lukrecija 1948. (ubijena u afričkoj misiji Kiremba u državi Burundi 27. 11. 2011.) i Anka 1954.

            Luka započinje svoje školovanje u Bukovoj Gori gdje završava četiri razreda pučke škole. Sljedeća tri razreda pohađa u Grabovici, a osmi razred u Aržanu prevaljujući svaki dan oko 24 kilometra.

            Prvi poziv za svećeništvo dobiva u rašeljačkoj crkvi na misi gledajući ministrante. U vrijeme polaska u sjemenište župa Grabovica nije imala svoga župnika, jer su tadašnjeg župnika don Iliju Rezu (župnik: 1932.-1946.) neki njegovi župljani krivo optužili pa je završio na dugogodišnjoj robiji, zato je Luka primio krizmu u župi Prisoje gdje je i išao na vjeronauk pješke, jasno.

            Pripremu za svećeništvo u sjemeništu obavio je u Dubrovniku 1957. god. kao prvi sjemeništarac iz župe Grabovice. U Dubrovniku je maturirao 1961. god. Slijede dvije godine vojske u Valjevu u Srbiji. Tu je doživio među ostalim i lijepih trenutaka, a među najljepšim bili su potajni pohodi svećenika iz Beograda uz ispovijedanje i pričešćivanje u parku ili privatnoj kući. To su bili zaista divni i nezaboravni trenutci.

            God. 1963. započinje bogosloviju u Splitu i završava u Zagrebu. U Zagrebu prima niže redove i đakonat po rukama blagopokojnog biskupa, kasnije kardinala Franje Kuharića, a ređenje za svećenika u Prisoju na blagdan sv. Petra i Pavla 1969. god. po rukama mostarskoga biskupa Petra Čule.

            Mladu misu je proslavio na zidinjskom groblju uz nazočnost mnogih župljanja i brojnih odseljenih Zidinjana. Župnik u Grabovici, koji je pripremio to slavlje, bio je don Petar Vuletić Šjor, koji je naslijedio don Andriju Iličića (župnik: 1958.-1968.). Tako je don Luka postao prvi svećenik iz župe Grabovice poslije Drugoga svjetskog rata i svih njegovih nevolja.

            Svoju svećeničku službu je započeo kao kapelan u župi Rotimlja kod Stoca, gdje je proveo dvije godine. Slijedi župa Sutina u kojoj djeluje osam godina, zatim Trebinje također s osam godina pastoralnoga djelovanja. Iz Trebinja je odlazio u Dubrovnik u tamošnje sjemenište gdje je predavao fiziku i Tehničko obrazovanje. Poslije Trebinja došao je za župnika u Zagorje kod Posušja gdje je ostao pet godina, a potom nastavlja svoje svećeničko djelovanje kao misionar za Hrvate u Belgiji u Bruxellesu i Antwerpenu, gdje je ostvario državnu službeničku mirovinu, te kao umirovljenik vratio se u rodnu župu gdje uživa zasluženu mirovinu.

 

 Don Ante Ivančić Bikić rođen je u Grabovici 29. travnja 1942. od roditelja Veselka i Ilke r. Šarić. Kršten je u Grabovici, a krizman u Prisoju 1952. god. Osnovno školovanje od 1. do 6. r. završio je u Grabovici, a 7. i 8. r. na Aržanu 1959. god. Srednju školu pohađao je na Šalati u Zagrebu. Prije mature odslužio je tadašnji vojni rok u Kumanovu, Makedonija (1962.-1964.). Filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu završio je 1971. god. Đakonat mu je podijelio nadbiskup Franjo Kuharić u Zagrebu 1970. god., a prezbiterat isti nadbiskup u Zagrebu 29. lipnja 1970.

            Don Ante je pastoralno djelovao u više hercegovačkih župa, a obnašao je i neke druge službe: najprije je kratko župni vikar u Dračevu kod don Jakova Bagarića (1971.-1972.) i nakon devet mjeseci 1972. god. biskup Petar Čule premješta ga u Potoke u Bijelom Polju, gdje postaje privremenim upraviteljem župe jer je župnik don Mate Nuić obolio i morao na operaciju. Po župnikovu povratku ostaje u župi kao kapelan do veljače 1974. Te godine postavljen je za upravitelja novoosnovane župe u Neumu (kao prvi župnik) kojom upravlja do konca rujna 1977. Stanovao je u kući Stjepana i Anke Bačić, i to u donjem dijelu prilagođene kuće za župni ured. Potom je župnik u Vinici (1977.-1986.), u Šipovači Vojnićima (1986.-1989.), te ravnatelj Svećeničkog doma u Potocima (1989.-1995.). Od studenoga 1992. do kolovoza 1995. opet je u Neumu, gdje u kući Miše Krmeka u Tihoj Luci s tri časne sestre vodi brigu o starim i nemoćnim svećenicima.

            Od 1995. god. do danas župnikom je u župi Zagorje kod Posušja. Don Ante je nastavio i gradnju novoga župnog dvora u Vinici, čiju je gradnju pripremio i otpočeo don Vinko Majić, i dovršio ga, zatim je obnovio uoči 100. obljetnice župe Vinice 1985. god. staru crkvu Križa u središnjem viničkom groblju. I u drugim župama bavio se graditeljskim poslovima uz pastoralne od kojih mu je srcu najbliže crkveno pjevanje i sviranje. Objavio je knjigu pjesama s naslovom Vječne radosti nada.

 

   Don Filip Čulo rođen je 3. siječnja 1943. u Bukovoj Gori, župa Grabovica. Četiri razreda osnovne škole završio je u rodnom mjestu, a daljnja četiri u Grabovici i u staroj školi u Aržanu koja se, na žalost, već polagano urušava. Gimnaziju je završio na Šalati u zagrebačkom nadbiskupskom sjemeništu (1958.-1962.), a bogoslovni studij na Kaptolu u Zagrebu i na Teologiji u Splitu (1962.-1968.). Služio je vojsku u Zaječaru u Srbiji. Za svećenika je zaređen u Splitu 29. lipnja 1968. Pastoralno je djelovao najprije u Hrasnu kao kapelan (1969.-1970.), pa kao župni upravitelj u Gracu (1970.-1971.), kapelan u Prenju (1971.-1973.) s tamošnjim župnikom don Ilijom Rezom, zatim u Vinici (1973.-1977.) sa župnikom don Vinkom Majićem i u Grabovici s don Petrom Vuletićem ml. (1977.), te je bio župni upravitelj u Viru (1977.-1978.). Potom je dvije godine na odmoru kod rodne kuće i u Portorožu. Od jeseni 1980. do početka 1982. god. bio je na ispomoći u Subotičkoj biskupiji u župi Sivcu. Preminuo je mlad, u Zagrebu 28. veljače 1982., u 39. godini života i 14. godini svećeništva. Pokopan je u groblju rodne mu Bukove Gore. Spomenik su mu podigli svećenici pod vodstvom grabovičkoga župnika don Marka Lukača. Volio je arheologiju i povijest, te iza sebe ostavio lijepu zbirku arheoloških nalaza.

 

   Dr. don Josip Beljan rođen je 19.03.1944. u Dobrićima, župa Grabovica, općina Tomislavgrad, Mostarsko-duvanjska biskupija, u državi NDH, danas BiH. Osnovnu školu završio u Grabovici, osmogodišnju na Aržanom, klasičnu gimnaziju u Interdijecezanskoj srednjoj školi na Šalati u Zagrebu, filozofiju na Teološkom fakultetu u Zagrebu, teologiju u Innsbrucku (Austrija), gdje diplomira, polaže licencijat i postaje magistar teologije 1971. na Leopold Franzen Sveučilištu. Za svećenika ga redi nadbiskup Franjo Kuharić u Zagrebu 27. 6. 1971. Mladu Misu slavio je u župi Grabovici i u Dobrićima 18. 7. 1971.

            Poslije Mlade Mise biskup Čule ga imenuje kapelanom župe Donje Hrasno u istočnoj Hercegovini. Od 1972. do 1979. djeluje kao dušobrižnik Hrvata u Njemačkoj. Od 1. 1. 1979. do 1. 9. 1981. urednik je i spiker Hrvatskog programa Radio Vatikana u Rimu. Potom postaje njemački župnik u Offenburgu u Nadbiskupiji Freiburg do 1987., kad odlazi na daljnji teološki studij u Rim. Na Papinskom franjevačkom sveučilištu Antonianum doktorira "summa cum laude" 12. 12. 1989. iz evangelizacije (pastoralna teologija) s dizertacijom "Radio et Christi mandatum evangelicum, Doctrina et praxis". Radnja je pisana i predana Sveučilištu na dva jezika - hrvatskom i talijanskom (što je prvi slučaj u povijesti Antonianuma). U nizu "Teološki radovi" tiskala ju je Kršćanska sadašnjost u Zagrebu 1991. na hrvatskom jeziku. Talijansko izdanje izlazi 1995. Od 1. 1. 1990. biskup Žanić ga imenuje članom uredništva Crkve na kamenu i profesorom pastoralke na Teološkom institutu u Mostaru. Krajem 1992. odlazi zbog rata ponovno u Nadbiskupiju Freiburg, gdje u raznim župama pastoralno djeluje do 20. 8. 1998.

            God. 1998. imenovan je prvim vojnim kapelanom na Hrvatskom vojnom učilištu (HVU) "Petar Zrinski" u Zagrebu i na toj dužnosti ostaje do 30. 9. 2001. Od 1. 10. 2001. pastoralni je suradnik u župi Uznesenja B. D. Marije u Zagrebu - Stenjevec I.

            Govori više stranih jezika. Piše u raznim novinama i časopisima: Dumo i njegov narod, Marulić, Spectrum, Naša ognjišta/ Sveta baština, Crkva na kamenu, Obnovljeni život, Veritas, Vrhbosna, Vrelo života, Vjesnik Đakovačke biskupije, MI, TRN, u zborniku hrvatskih studenata Susreti u tuđini, u zborniku Svjetlo božićne noći (urednik Stanislav Belaja). U Njemačkoj uređuje župski list Laurentiusbote i u njemu većinu članaka piše.

            O župi Offenburg-Bohlsbach izdaje monografiju 1984. (Značajno je spomenuti i dvije audio kazete, koje je izdao Radio Vatikan: Misa hrvatskog saveza s Petrovim nasljednikom u Rimu 1979., koja je prva kazeta u izdanju Radio Vatikana uopće, i posjet kardinala Šepera Molizanskim Hrvatima u Aquaviva della Croce u Italiji, za koje je tekst napisao i režiju pripremio). Osim pod vlastitim imenom pisanu riječ objavljuje i pod pseudonimima Karin, Job, Dr., Rim.

                   Don Ante Ivančić Rimski rođen je 1945. od oca Luke i majke Antonije r. Ivančić. Osnovno školu od 1. do 4. r. završio je u Grabovici, a od 5. do 8. r. u Aržanu. Srednju školu pohađao je na Šalati u Zagrebu od 1960. do 1964. gdje i maturirao. Bio je najbolji učenik u svojoj generaciji. Nakon odsluženoga vojnog roka, otpočeo je drugim semestrom studij bogoslovije u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Zaređen je za svećenika u Prenju 1972. god., a Mladu misu slavio je u rodnoj župi Grabovici.

            Poslije Mlade mise otišao je na studij u Rim, gdje je nakon dvije godine postigao magisterij iz filozofije i to o egzistencijalističkom filozofu Karlu Jaspersu, odnosno o njegovim pogledima na Boga, svijet i čovjeka. Vratio se u Hercegovinu i bio kapelan u Domanovićima, zatim u Gradini, a potom je otišao u Njemačku,zatim u Šibensku biskupiju, pa opet u Njemačku, i dočekao mirovinu u Istri, gdje je dekretom msgr. Ivana Milovana, biskupa porečkoga i pulskoga, imenovan upraviteljem župe Šišan u Istri, 23. lipnja 2008. i ostao do umirovljenja 2012. god. Odatle je došao u rodnu Grabovicu u mirovinu, gdje pomaže župniku don Marku Lukaču do don Markova preminuća 22. listopada 2014., a onda ga biskup Ratko imenuje 1. prosinca 2014. župnim upraviteljem u Grabovici gdje ostaje do polovice rujna 2015. kada u župu dolazi don Blaž Ivanda.

 

   Dr. don Stipe Ivančić rođen je 02.01.1948. u Grabovici. Osnovnu školu završio u Grabovici i Prisoju. Nakon osnovne škole upisao se u Klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu. Gimnaziju je završio i maturirao 1967. Poslije toga otišao u vojsku koju je služio u Karlovcu. 1969. izišao iz vojske i upisao se na teologiju u Splitu. Zaređen za svećenika 1. 7. 1973. Ostao još godinu dana na teologiji u Splitu gdje je završio pastoralnu godinu. God. 1974. određen za kapelana na Ledincu tadašnjem vršitelju dužnosti župnika don Petru Vuletiću - Šjoru. Na Ledincu kao kapelan ostaje dvije godine. Nakon toga 1976. javio se za misije u afričku zemlju Tanzaniju. U misije je želio poći preko Misionarske zajednice Blažene Djevice Marije Utješiteljice. S njima je napravio ugovor po kojemu je najprije ostao u Italiji da bi studirao talijanski, a zatim pošao u Englesku gdje je ostao godinu dana radi studiranja engleskog jezika. Kad je završio te jezične pripreme, 1978. pošao je u misije u Tanzaniju. Tu je najprije otišao u Kipalapalu radi studiranja jezika kisvahili. I tu na tom jezičnom kursu ostao je šest mjeseci. Nakon toga određen je za kapelana don Bošku Obradoviću u župi Chosi. Tu je ostao dvije godine, a odatle je premješten u Iringu za kapelana na župi Consolata. I tu je ostao oko dvije godine, a odatle je premješten u župu Madibira gdje je ostao do kraja svog boravka u Tanzaniji.

            God. 1986. boravi na odmoru u domovini i za vrijeme odmora ponuđen mu je postdiplomski studij misiologije, što je i prihvaćeno. Studirao je na Sveučilištu Urbaniana i to misiologiju na kojoj magistrira 1989., a 1992. doktorira iz Misiologije na istom Sveučilištu. Radnja je objavljena s naslovom “Misijski pokret dijecezanskoga klera u Crkvi u Hrvata u povijesno-teološkom kontekstu“.

            Nakon završenih postdiplomskih studija zapošljava se na Kongregaciji za Evangelizaciju naroda. Tu ostaje samo godinu dana jer je prinuđen radi zdravstvenih razloga dati ostavku. Nakon toga vraća se u domovinu u župu Prisoje na kojoj ostaje do pred kraj 1997. god. Te godine u dvanaestom mjesecu biva prebačen u Svećenički dom u Dubrovniku. Danas se nalazi u Svećeničkom domu u Mostaru.

 

   Don Ante Ivančić Crni rođen je u Grabovici, župa Grabovica, 28. travnja 1948. od oca Mate i majke Ljubice r. Kutleša. Osnovnu školu pohađao je u Grabovici i Prisoju: 1954.-1962., srednju u Interdijecezanskom sjemeništu u Zagrebu: 1962.-1966., filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu: 1966.-1972. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. god. s radnjom “Susret čovjeka s Bogom u ‘Mislima’ Blaisea Pascala”. Za svećenika zaredio ga je biskup Petar Čule u Rašeljkom 29. lipnja 1972.

            Pastoralno je djelovao sa župnikom don Mirkom Iličićem kao kapelan u Kruševu: 1972.-1973., sa župnikom don Vinkom Brkićem u Pologu: 1973.-1975., sa župnikom don Srećkom Čulinom u Prisoju: 1975.-1976. Župničku službu obnašao je u župi Privlaka (Zadarska nadbiskupija): 1976.-1985. Ponovo je bio kapelan u Njemačkoj u Singenu, Offenburgu: 1986.-1987., župnik u Königheimu: 1987.-1998. i Göttingenu od 1998. god.

 

   Don Mate Šarić rođen je 24. rujna 1952. od oca Drage i majke Jake r. Ivančić u selu Grabovici i istoimenoj župi. Kršten je 1. listopada iste godine u Prisoju, jer tada Grabovica nije imala svoga župnika. Sakrament svete krizme primio je u Grabovici kad je bio u 5. r. osnovne škole. Osnovno školovanje pohađao je u Grabovici i Prisoju, a srednju školu u splitskom sjemeništu. Ondašnji vojni rok završio je Štipu (1973.-1974.), a teologiju je pohađao u Sarajevu (1971.-1973. i 1974.-1978.). Za đakona je zaređen u Sarajevu 1977. god., a za prezbitera u Šipovači Vojnićima 29. lipnja 1978. skupa s don Ivicom Komadina, don Nikom Luburićem i don Stjepanom Ravlićem. Mladu misu slavio je u Karmel Brezovici 10. srpnja iste godine, a propovjednik mu je bio ujak don Ante Ivančić Bikić. Njegova se obitelj odselila u Bjelovar 1969. god. Brat Pero poginuo je u prometu 1984. god., a dva brata, Andrija i Ante, završili su teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Andrija je proslavio i Mladu misu 1996. god., a Ante je postao vjeroučitelj i već je umirovljen. Don Mate je djelovao u Kruševu kao kapelan kod don Marka Kutleše (1978.-1979.), u Studencima (1979.-1980.) i u Vinici s don Antom Ivančićem Bikićem (od 24. rujna 1980. do 13. svibnja 1982.). Nakon pastoralnoga rada u Vinici otišao je za župnika u Kapelu kod Bjelovara. Završivši pet godina rada, inkardiniran je u Zagrebačku nadbiskupiju. U Kapeli, u kojoj je sagradio skupa s narodom novi župni dvor, ostao je do 20. kolovoza 2004. Otada je župnik u Štefanju kod Čazme i od 2009. god. svećenikom je Bjelovarsko-križevačke biskupije kojoj je biskup Vjekoslav Huzjak. Obnaša dužnost dekana Čazmanskoga dekanata. U Kapeli i Štefanju osnovao je župne karitase, zatim pastoralna i ekonomska vijeća.

 

    Don Ilija Drmić je rođen u Dobrićima, župa Grabovica, 1. listopada 1954. od roditelja Grge i Marije r. Gale. Kršten je u Prisoju 3. listopada 1954., a krizman u Grabovici 20. kolovoza 1967. Osnovno školovanje pohađao je u Grabovici i Prisoju, a srednju klasičnu gimnaziju i sjemenište na Šalati u Zagrebu (1970.-1974.). Filozofsko-teološki studij pohađao je na nadbiskupijskoj bogosloviji u Sarajevu, koji je završio 1982. god. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovom fakultetu u Zagrebu 1989. s radnjom: Župa Grabovica kroz 150 godina. Osim toga, 1992. god. diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Đakonat mu je podijelio biskup Pavao Žanić u Grabovici 2. kolovoza 1981., a prezbiterat isti biskup u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru 27. lipnja 1982. s fra Branimirom Musom i fra Petrom Čuićem. Don Ilija je najveći dio dosadašnjega života proveo u izdavaštvu, vezano za biskupijski list Crkvu na kamenu: u Uredništvu toga lista je najprije od 1982. do 1986., pa ponovno od 1992. do 1. prosinca 2007. Ujedno je vršio službu lektora toga lista, kao i brojnih drugih knjiga i publikacija, te je i sam objavio nekoliko knjiga, od kojih je jedna i monografija župe Grabovice. Od 1992. do 15. siječnja 2000. obnašao je i dužnost ravnatelja biskupijske izvještajne agencije KIUM. Kroz 13 godina bio je bilježnik Crkvenog suda u Mostaru (1995.-2008.). Don Ilija je povremeno bio i u pastoralu. Tako je najprije bio župni upravitelj župe sv. Marka Evanđelista u Cimu u Mostaru (1995.-2000.), a potom župni upravitelj župe Crnač kod Širokog Brijega (2000.-2007.). Kako međutim tu župu fizički nije uspio preuzeti, boravio je i nadalje u Mostaru. Početkom prosinca 2007. don Ilija je imenovan župnikom župe Vinica, gdje je ostao do početka rujna 2012. kada je premješten u Vir.

Prema knjizi Ratka Perića, Svećenici glagoljaši na području BiH, Trista godina djelovanja (1551.-1851.), Mostar 2016., str. 153-156.

 

            Don Jakov Ćurić (18. st.) iz Korita, Grabovica. U popisu katoličkoga pučanstva iz 1743. god. spominje se samo jedna obiteljska zadruga Ćurića, i to u Grabovici, koja je pripadala prostranoj župi Livno. Radilo se o zadruzi Petra Ćurića, koja se sastojala od 17 pričesnika i 14 djece. Perković smatra da je don Jakov rodom iz Korita, koja su pripadala livanjskoj župi, potom župi Vidoši (1828.-1831.), a danas župi Grabovica.

            Oskudni podatci. Ne zna se kada je don Jakov rođen, ni gdje se školovao, ni kada je i gdje je zaređen za svećenika. Nisu se ni biskupi, apostolski vikari, potrudili da nam donesu kratke životopise svećenika glagoljaša svoga vremena, barem nakon njihove smrti, ni župnici franjevci, pa čak ni sami glagoljaši za svoje kolege. Bilo je važnije u onim vremenima nekako preživjeti negoli životopise sastavljati. Imajući u vidu godine u kojima se dva svećenika Ćurića spominju, nije isključeno da je don Jakov bio don Mijin mlađi brat. I don Jakov je, kao i don Mijo, dušobrižnički djelovao u livanjskoj kapelaniji Grabovici a stanovao u obiteljskoj kući u Koritima.

            O godini rođenja. Ne znamo kada je don Jakov rođen. Ništa se ne može zaključiti ni iz popisa krizmanika od 31. listopada i 1. studenoga 1741., kada je dnevno krizmano po 17 kandidata, najprije u samoj Grabovici, a potom pred kućom don Mije Ćurića, svjetovnoga prezbitera, glagoljaša. Od 34 krizmanika troje ih je bilo Ćurića: Nikola, Ana i Jela, koji su bili sedmogodišnjaci. Kumovali su im Margarita i Petromila Ćurić, te don Mijo Ćurić. O Jakovu spomena nema. Očito nije bio dorastao za krizmu. Mogao je biti rođen prije 1740. god.

            Krsni kum, 1766. Don Jakova kao svećenika iz Grabovice prvi se put susreće u roškopoljskim maticama krštenih, 8. listopada; kumovao je djetetu što ga je krstio don Grgo Nevistić iz Roška Polja. Ako je, dakle, ređen 1766., onda je rođen prije 1740. god. u spomenutoj zadruzi Ćurića u Grabovici. Glagoljaši su se redili oko 30. godine, nekada i prije a gdjekad i u kasnijoj dobi.

            Livno, 1768. Prema izvješću bosanskoga provincijala fra Bone Benića, od 23. veljače 1768., u Livnu su šestorica svećenika: dva franjevca misionara i četiri svjetovna glagoljaša.

            Iz raspoloživih vrela poznati su ovi svjetovni svećenici: don Mate Akrapović, don Ilija Vrdoljak, don Juro Mihaljević, stariji, koji se spominje 1758. i 1785. god., don Grgo Ljubasović i don Jakov.

            Službovao je u livanjskoj župi - imenito se navodi Buško Blato - 28. lipnja 1768. Perković piše da je, prema izvješću biskupa Bogdanovića, ovaj biskup zapovjedio fra Josipu Valentiću, župnikovu pomoćniku u Donjem polju, da za ovaj dio livanjske župe nabavi druge župne knjige, te mu je za pomoćnika u tom dijelu polja postavio svećenika-glagoljaša don Jakova Ćurića. Tako je don Jakov kapelanu fra Josipu bio kapelan. "Uzmemo li ovaj izneseni podatak s jedne strane te don Jakine upise u matici kojih je inače i najviše (do 1778.) s druge, nedvojbeno nam postaje i vrijeme upisivanja i sama starost matice."

            Biskupov "dekret" o imenovanju kapelanom, 1768. Biskup Bogdanović "dekretom imenovanja" postavio je don Jakova kapelanom u Lusniću u livanjskoj župi: "A slijedećeg dana 6. srpnja (1768.), odriješivši pokornike u navedenom selu Lusniću uz pomoć petorice ispovjednika, g. biskup je rekao zadnju misu na oltaru podignutom u prostranoj pojati navedenog katolika [Nikole Gelića]. Sabranom je puku preporučio vrlo mnogo stvari i providio im /i/ drugog svećenika kojeg su željeli - vlč. g. Jakova Ćurića, svjetovnog svećenika-glagoljaša, jer im jedan nije bio dovoljan." Biskup spominje i sedam svećenika u livanjskoj župi, i to dvojicu franjevaca i petoricu glagoljaša. Među njima je i don Jakov, duhovni pomoćnik fra Josipu Valentiću u Donjem polju.

            Donje polje, 1771.-1779. U livanjskim maticama vrlo je čest don Jakovljev potpis i služba: "Ja don Jako Ćurić iz Grabovice pomoćnik u donjem polju." Od 25. lipnja 1771. potpisuje se kao "don Jako Ćurić", zatim od 25. srpnja 1773. malo izmijenio u "dom Jako Ćurić". No, već sutradan pa nadalje do 1. veljače 1778. piše: "dom Jakov Ćurić". Na dva mjesta kaže: "jae domo Jakov Ćurić". Rijetko se potpisuje samo "Jako". Gdjekada je i kum na krštenju. Neka je krštenja upisivao bosanicom. Od prvoga upisa bosanicom, 25. lipnja 1771., do posljednjega upisa, 1. veljače 1778., krstio je 557 djece!

            Apostolski vikar biskup Dobretić piše da je 14. srpnja 1776. bio u Livnu. "Osam je svećenika koji služe ovu župu, tj. trojica redovnika i petorica svjetovnih." Svjetovni svećenici, pomoćnici u livanjskoj župi, tada su mogli biti: don Ilija Vrdoljak, don Grgo Ljubasović, don Juro Mihaljević, stariji, don Ilija Omrčenović-Šarić i don Jakov Ćurić.

            Kada je don Jakov preminuo? Praktično je bio "pomoćnik u Donjem polju od 1768. do 1779. kada je, prema Perkoviću, vjerojatno i umro, jer ga raspoloživa povijesna vrela više ne registriraju. "O popu-glagoljašu don Jaki Ćuriću (?-?), ne postoje, nažalost, nikakvi podatci osim da je bio rodom iz Grabovice, te da je tu i umro." U siječnju 1778. krstio je desetero djece, a 1. veljače iste godine krstio je Antuna sina Marka Čirke. To je posljednji put da se don Jakov spominje u maticama.

            O don Jakinoj smrti mogli bismo, na temelju raspoloživih vrela razmišljati i zaključiti:

            Prvo, godine 1776. u livanjskoj župi služila su petorica svjetovnih svećenika, koje smo gore nabrojili, među njima imenito i osobno i don Jakov.

            Drugo, međutim, biskup Dobretić, koji je 26. lipnja 1779. pohodio Livno, kaže: "Osmorica svećenika redovito poslužuju ovu župu, i to četvorica redovnika i četvorica svjetovnih."

            Don Ivan Tečić pojavio se kao pomoćnik u dijeljenju sakramenta krštenja od travnja 1777. do kolovoza 1779.

            U razdoblju od 1776. do 1779. god. preminuo je don Ilija Vrdoljak.

            U vremenu od 1778. do 1779. god. nestao je još jedan svećenik s popisa (tj. preminuo). To bi mogao biti samo don Jakov Ćurić.

            Zaključak. Opravdano je pretpostaviti da je don Jakov preminuo između 1. veljače 1778., kada se posljednji put u maticama spominje, i 26. lipnja 1779. kada biskup Dobretić konstatira da su samo četvorica kapelana svjetovni svećenici u livanjskoj župi, iz kojih je isključen don Jakov. Moglo mu je biti oko četrdesetak godina života, te dvanaestak godina svećeništva.

 

            Don Mijo Ćurić (18. st.) iz Korita, Grabovica. Nije poznato kada je Mijo rođen. Najvjerojatnije je to bilo početkom 18. stoljeća.

            Svećenik od 1735. Korita, odnosno Grabovica, u don Mijino doba pripadala su livanjskoj, odnosno vidoškoj, sada župi Grabovica. Poput svojih kolega, kandidata za svjetovnoga svećenika, pohađao je glagoljašku školu u Dalmaciji, možda u Brelima. No, mogao je i privatno učiti kod kojega uzornijeg i učenijeg župnika glagoljaša. Nije poznato kada je zaređen za prezbitera. U biskupskim izvješćima nalazi ga se u livanjsko-duvanjskom kraju kao djelatna svećenika već 1735. god. Nije isključeno da je svećenik bio i koju godinu prije.

            Don Mijo je djelovao kao kapelan u Grabovici, a stanovao u rodnoj kući u Koritima. Ako su mu na svetu Misu dolazili samo Ćurići iz obiteljske zadruge Petra domaćina, bilo ih je trideset i jedno. Prava "kućna crkva", poput novozavjetne Lidijine kuće u Filipima, Akviline u Korintu, Oneziforove u Efezu i drugih. A gdje je još trideset drugih obiteljskih zadruga iz Grabovice sa 191 odraslim i 139 predpričesnika, kao što bilježi biskup Dragićević.

            Kod don Mije su odsjedali makarski biskupi do 1735. god., a od tada bosanski apostolski vikari, također biskupi, prigodom kanonskih pohoda župama duvanjskoga i livanjskoga kraja. Tako u srpnju 1735. makarski biskup Stjepan Blašković pohodio je vjernike Livanjskoga polja, a don Mijo mu se priključio i pratio ga na njegovu pastirskom putovanju, kao što je zabilježeno:

            - u Rastovači, 5. srpnja "biskupa je pohodio fra Ilija Lašvanin, kapelan u Duvnu, i don Mijo Ćurić iz Buškog Blata";

            - u Posuškom Gracu, 6. srpnja, "biskup je s pratnjom" boravio, misio, krizmao, prenoćio, i sutradan "prije podne biskup je ostao sa svećenicima u istom mjestu";

            - u Gorici je bio 7. srpnja, a sutradan "biskup je obišao kršćansko groblje" i pomolio se za pokojnike s područja župe;

            - u Viru 8. srpnja, čitamo u biskupovu dnevniku: "a pratnja proslijedi prema Zagorju". Držimo da je u pratnji bio i don Mijo;

            - 12. srpnja 1735. biskup predvečer "stiže u selo Korita u kuću Mije Ćurića. Poslije ručka blagoslovi i utješi donesene bolesnike i zaputi se prema Grabovici", u kojoj ga je dočekao "velečasni fra Petar Likanović, kapelan Buškog Blata i župnik Livanjskog polja";

            - dan kasnije poslije ručka "biskup s pratnjom ode u Prisoje ili Podosoje pod planinom Tušnicom".

            U biskupovoj pratnji i krizmena kumstva, 1741. Don Mijo je biskupa Pavu Dragićevića pratio po krizmama od 29. listopada do 7. studenoga 1741. po livanjskom kraju i duvanjskoj župi. Roditelji krizmanika često su ga pozivali za kuma. Kumovao je:

            - u Vučićima ili Golinjevu, 29. listopada dvojici krizmanika;

            - u Prisoju, 31. listopada dvojici pripravnika;

            - u Grabovici, Koritima: "Prvoga dana studenoga 1741... presvijetli i prečasni gospodin kod kuće Mije Ćurića, svjetovnoga svećenika, slavio je narodu sv. Misu" i krizmao 17 krizmanika, a dvojici je bio kum don Mijo;

            - u Rošku Polju, 3. studenoga jednomu krizmaniku;

            - u Mesihovini, 4. studenoga dvojici kandidata;

            - u Mrkodolu, 7. studenoga jednomu krizmaniku.

            Na Dušni dan, 2. studenoga 1741., kroničar bilježi: "Rano ujutro, u spomenutom posljednjem selu Grabovici u istoj kući velečasnoga svećenika Ćurića na pobožnu nakanu roditelja i na duhovnu utjehu iste obitelji presvijetli i prečasni gospodin slavio je sv. Misu, podijelio svečani blagoslov, pošao na put zajedno s pratnjom i upružio u župu Duvno, kojom upravljaju poštovani oci franjevci Martin Gabrić i Mijo Pavković..."

            Tijekom biskupova boravka 11. studenoga 1741. u Mandinu Selu kod Duvna, kroničar je zapisao: "Isto tako župnik nema nikakva stalna stana, niti vlastitu kuću, nego kao lutajući gost nosi svoje stalno breme. Osim njega, doduše, i njegova sudruga, ima i treći, svjetovni svećenik, s vlastitom kućom, koji im pomaže obrađivati vinograd Gospodnji." Riječ je o don Miji, odnosno "don Mijovilu", kako se sam gdjekada potpisivao.

            Sudeći prema popisu biskupa Dragićevića iz 1743. god., i don Mijo je bio među "četvoricom svjetovnih svećenika", koji "ne uskraćuju svećeničke ljubavi" vjernicima, posebno s obzirom na svete ispovijedi. Drugi bi bili: don Mate Akrapović, don Ilija Vrdoljak[ović] i don Mate Zrnić, koji se također spominju kao krizmeni kumovi.

            Libar s potpisom "don Mijovilovim", 1750. Na primjerku Divkovićeva Nauka karstianskoga iz 1611. god. u franjevačkoj samostanskoj knjižnici na Gorici u Livnu don Mijo je vlastoručno bosanicom napisao: "U ime Boga ove je libar v[elečasnog] do[n] Mijovila Ćurića iz Buška Blata: god[ine] gos[podnje] na 1750 miseca oktobra na 20." Stipo Manđeralo čita 1760. god.

            U biskupovoj pratnji, 1752. Don Mijo je opet uz biskupa Dragićevića na njegovu trećem pastirskom pohodu, 29. listopada 1752. Tada je služio kao kapelan donji dio livanjske župe.

            Među trinaestoricom, 1757. Rimska Kongregacija spominje da ima "13 svjetovnih svećenika" u Bosanskom vikarijatu.

            A u Dragićevićevu popisu iz 1758. god. navode se imena dvanaestorice svjetovnih svećenika, među kojima nema don Mije. Zato se i nije mogao potpisati na Misal 1760. god.

            Preminuo 1757. Prema Perkoviću don Mijo je preminuo 1758. god. U bilježnici Misa, koje su članovi bratovštine svećenika Splitske nadbiskupije služili u splitskoj katedrali (glagoljaši i latinaši, neki nadbiskupi, kanonici itd.), očuvanoj u Kaptolskom arhivu u Splitu, zapisan je i datum slavljenja svete Mise za pokojnoga don Miju: 25. ožujka 1757. Mogao je preminuti koji tjedan ili mjesec prije Blagovijesti, 1757. god.

            Zaključak. Don Mijo je živio kao svećenik barem 22 godine. Prvi se put u crkvenim izvješćima spominje 5. srpnja 1735. Svećenik je mogao biti i koju godinu prije. Zadušnica je za njega služena 25. ožujka 1757. u Splitu. Vjerojatno je pokopan na groblju u rodnim Koritima.

 

            Don Ilija Omrčen/ović - Šarić (18. st.) iz Grabovice. Podrijetlo. Omrčen je "stariji oblik (naziv) prezimena Šarić. Svi Šarići na livanjskom polju potječu s Tijarice (zaselak Omrčen [...]). Draganović, međutim, zabilježio predaju kupreških Šarića prema kojoj su ovi doselili od Imotskoga (iz Prološca), a Šarićima su se prozvali po nekom pretku šarenog, kozičavog lica)".

            Prema popisu iz 1743. god. u selu Grabovici, tada livanjske župe, bile su četiri kuće Omrčena (Omarçen), i to: Tomina s 13 pričesnika i 13 djece; Ivanova 13 pričesnika - 12 djece; Antina 8 pričesnika - 9 djece, te Jurina 7 pričesnika - 3 djece.

            Računamo da je don Ilija iz jedne od navedenih obitelji, ako ne iz godina 1741.-1743., a ono svakako koju godinu kasnije. Zaključujemo na to iz do sada prvoga poznatog spomena Ilije kao svećenika, 1776. god.

            Spomenimo također da i popis iz 1768. god. donosi pet obitelji iz Grabovice sa sličnim prezimenom, samo malo duljim: Omrčenović (Omarçenovich): Mijina 10 pričesnika - 2 djece; Matina: 6 pričesnika; Markova: 12 pričesnika - 5 djece; Stipina: 2 pričesnika - 2 djece; Antina 10 pričesnika - 5 djece.

            U posljednjem popisu prezime Šarić prvi se put pojavljuje. Bila je to Ivanova obitelj, koja je imala 42 pričesnika i 13 djece. Cijelo selo, a ne samo jedna kuća, koja se vodila pod jednim kućnim domaćinom.

            Don Ilija se u crkvenim dokumentima spominje da je podrijetlom iz livanjskoga kraja i da je tu i djelovao.

            Iz kojega je mjesta don Ilija potjecao? Više se puta u župnim maticama može naći podatak da je don Ilija pomoćnik ili kapelan "iz Grabovice".

            Svećenik od 1776. Evo što se mijenja prezime čas Omrčen, čas Omrčenović, čas Šarić, nego se mijenja, kako nije uobičajeno, i samo ime, iz Ilije u Ivana. Na primjer u upisu: "Dne 16. travnja 1776. krstih ja don Ivan Omarčen iz Grabovice, pomoćnik, Andriju sina Jakova Arste i njegove zakonite Oršule od Grebena iz Srđevića. Bi kum Nikola Lučić iz Lipe." Perković dodaje sasvim prihvatljivo objašnjenje zamjene imena: "Ovaj čin krštenja što ga je obavio don Ivan Omrčen(ović) upisao je bosančicom fra Frano Ćurić. Čini se da je ovdje fra Frano pogriješio u imenu popa glagoljaša. Bit će da je riječ o Iliji a ne o Ivanu."

            Nije nam poznato ime svjetovnoga svećenika Ivana Šarića, nego samo Ilije Šarića. No, nije isključeno da je tih godina postojao i don Ivan Šarić, pa preminuo, a od 1779. god. spominje se drugi svećenik Šarić, imenom Ilija. Začudo da Perković nije pomaknuo godine don Ilijina svećenikovanja na 1776., kako to čine matice, koje je upravo on objavio, nego ga spominje tek od 1779. do 1781. god.

Biskup Dobretić piše da je 14. srpnja 1776. bio u službenom pohodu župi u Livnu. "Osam je svećenika koji služe ovu župu, tj. trojica redovnika i petorica svjetovnih." Ne navodi im imena.

            Koji su svjetovni svećenici pomoćnici u livanjskoj župi?

            Don Ilija Vrdoljak, don Jakov Ćurić, don Ilija Omrčenović - Šarić, don Juro Mihaljević, stariji, don Grgo Ljubasović.

            Godina 1779. Vrdoljak spominje don Iliju Šarića kao krstitelja u Grahovu, 1779. god. Očito je služio kao kapelan u prostranoj župi livanjskoj. Jedno je dijete, Anđu Grebenar, koja je rođena 23. veljače 1779., krstio u Srđevićima, a obrede dopunio fra Petar Raič, župnik, 5. veljače 1781.

            Biskup Dobretić izvješćuje Svetu Stolicu 1779. god. da u livanjskoj župi djeluju tri franjevca i četiri svećenika glagoljaša. Perković im nalazi i imena: "fra Tomo Filipović, fra Grgo Zloković i fra Bono Ilijašević", a glagoljaši: "don Grgo Ljubasović, don Juko Mihaljević-stariji, don Ilija Šarić-Omrečenović i don Ivan Tečić (prema evidenciji u staroj matici 1771-1781)."

            Godina 1780. Don Iliju susrećemo kao svećenika koji dijeli sakrament krštenja kroz cijelu 1780. god. Krstio je i ubilježio u matice krštenja 7. veljače 1780.: "Ja dom Ilija Omečen (sic!)." Odnosno: dne 1. ožujka 1780. don Ilija je bio krsni kum u Strupniću i dodaje se njegovo podrijetlo: "Kum bi gospodin don Ilija Šarić iz Grabovice." Jednako tako te 1780. god. kumovao je još dva puta.

Don Ilija nekada svoje prezime piše "Omačen" ili čak Omečen. A fra Toma upisuje njegova krštenja: "ja dom Ilia".

            A onda od 20. svibnja do 13. studenoga 1780. don Ilija se potpisuje različito: "ja dom Ilija Šarić" ili "ja d. Ilia". Prema objavljenim maticama, te 1780. god. don Ilija je 35 puta podijelio sakrament krštenja.

            Kada je don Ilija umro? Nakon 1780. god. ne nalazimo don Ilijino ime u crkvenim maticama (imamo maticu krštenih još samo za 1781. god.). Perković donosi o njemu ovaj podatak: "don Ilija Šarić-Omrčen(ović) (?-?) iz Grabovice, kapelan u Donjem polju od 11. 11. 1779 - 11. 2. 1781." Nije jasno odakle mu datum 11. veljače 1781. Matice krštenih, koje je on sam prepisao i objavio, završavaju s datumom 23. siječnja 1781. Osim ako je uspio pročitati taj podatak u ona "preostala dva nagorjela lista" koji su, kaže, drastično oštećeni i ovdje nisu uneseni.

            Drmić ga ni ne spominje.

            Ovaj dio Bosanskoga vikarijata pustošila je kuga tijekom 1782.-1783. god. Možda je don Ilija Šarić u to vrijeme i preminuo.

            Zaključak. Kao što ne znamo godinu rođenja ni godinu ređenja, tako ne znamo točnu ni godinu ni mjesto don Ilijine smrti.

            U starom grabovičkom groblju postoje dva groba koji su suprotno okrenuti od ostalih grobova. Svećenici su se ukopavali tako da im je glava bila do kapelice, a noge prema narodu. Kao da i mrtav govori vjernicima: "Gospodin s vama." A narod se pokopava u suprotnu smjeru. Kao da svećeniku i mrtav odgovara: "I s duhom tvojim." Možda su to starinski grobovi drevnih svjetovnih svećenika glagoljaša, don Grge Grlića i don Ilije Šarića, Grabovčana.

 

            Don Grgo Grlić (18./19. st.) iz Grabovice. U popisu katoličkoga puka iz 1768. god. zabilježena je u selu Kovačić u livanjskoj župi obitelj Nikole Grlića (Garlicha) s četvero pričesnika i dvoje djece. Bi li Grgo mogao biti iz Nikoline obitelji?

            Don Grgu 1735. god. ne spominje u svome "Dnevniku" ni makarski biskup tijekom kanonskoga pohoda duvanjskomu kraju. Vjerojatno tada nije ni bio svećenik, odnosno nije djelovao na duvanjskom terenu.

            Ne spominje ga ni biskup Dragićević u svome popisu katoličkoga pučanstva iz 1743. god. Spomena mu nema tijekom svih 26 godina Dragićevićeva biskupovanja.

            O don Grgi ništa ne kaže ni biskup Bogdanović u svom popisu iz 1768. god., iako spominje 14 svjetovnih svećenika.

            Nema mu spomena ni u livanjskim maticama, iz čega bi se moglo pretpostaviti da je živio prije 1771. god. jer se otada vode matice livanjske, Donjega Polja. A spomen mu može izostati i zbog činjenice da nije ni djelovao na livanjskim prostorima.

            Prvi ga spominje Bakula u svome Šematizmu, otkrivajući mu ime i prezime, te da je pokopan u Grabovici.

            Iako se služio Bakulinim djelom, don Grgu ne spominje ni Jelenić među svojih 12 glagoljaša.

            Očito preuzimajući o don Grgi podatke od Bakule, Petrović konstatira da mu nema spomena u vrelima. "Samo se zna, da je umro u Grabovici - Buško Blato."

            Zirdum mu donosi ime i prezime i misli da je Grgo došao izvan Hercegovine. Dijeleći svjetovne svećenike na one koji su živjeli i djelovali u Bosni i Hercegovini i one koji su povremeno dolazili ili koga pratili po BiH, don Grgu ubraja među posljednje. Nije jasno zbog čega, kada je Grlića bilo i u Hercegovini.

            Škegro ne tumači odakle je, samo donosi da je preminuo u duvanjskoj Grabovici.

            Drmić precizira da je pokopan na Gromili u Grabovici, te da mu je grob i danas vrlo uočljiv. Donosi i fotografiju njegova nadgrobnoga spomenika.

            Glagoljaši su redovito pokapani u rodnom selu.

            Prije 1735. godine? Ako se don Grgu ne može susresti u vrelima nakon 1735. god., može li se pretpostaviti da je djelovao prije toga.

            Je li bio među šestoricom kandidata 1718.? Makarski je biskup Bijanković na kanonski pohod duvanjskomu kraju pošao 1. listopada 1718. Vidović piše: "U ovom pohodu Bijanković je pronašao šest dobrih i nadarenih mladića, koji su mu izrazili želju, da bi postali svećenici. Mladiće je biskup smjestio u oratorij sv. Filipa Nerija u Splitu." Nije nemoguće da je među njima bio i Grgo Grlić. Nakon dvije-tri godine školovanja, poslije 1720. god., mladići su mogli biti zaređeni i vraćeni natrag. Među njima i don Grgo. Kako mu spomena nema ni u vrijeme Bijankovićeva pohoda 1723. god. ni u vrijeme Blaškovićeva pohoda Duvnu 1735. god., nije nemoguće da tada nije ni bio među živima.

            Među "strateškim" svećenicima? Nije neopravdano pretpostaviti da bi mogao biti među svećenicima glagoljašima koje je birao, poučavao, osobno redio ili dopustio da se zarede makarski biskup Lišnjić poput:

            don Mije Grbavca u Dobrom Selu, 1668.;

            don Petra Radunovića u Rakitnu, 1669.;

            don Ivana Turića u Gorici, 1678.;

            don Ante Rebića u Mostaru, 1684.

Ali Lišnjićeva namjera nije uspjela, u prvom redu stoga jer se nije oslonio na dostatno pripravljene svećenike niti na dogovor s franjevcima iz Kreševa, Fojnice i Sutjeske, koji su pastorizirali pojedine župe zapadnoga dijela Hercegovine i duvanjskoga kraja. O toj generaciji glagoljaša malo se zna. Poznato je tek da je Radunović prešao u Trebinjsku biskupiju.

            U vrijeme Bijankovićeva upravljanja Makarskom biskupijom i administriranja Duvanjskom biskupijom, na tome su terenu bila trojica glagoljaških svjetovnih svećenika: u Brotnju, Duvnu i Vinici. Imena nisu poznata. No, tijekom Bijankovićeva 35-godišnjega upravljanja Duvanjskom biskupijom (1695.-1730.) među svećenicima su mogla biti i ova šestorica glagoljaša:

            don Bartol Kunčević - spominje se 1710.; možda je djelovao u Vinici ili u Duvnu;

            don Jure Šerić, spomenut 1710.; možda je djelovao u Vinici ili Duvnu;

            don Grgo Kardumović, spominje se 1709.-1711.; možda je bio u Rošku Polju;

            don Grgo Zrnić u Mišima kod Livna, svećenik je od 1723. do 1741.;

            don Ante Budimir, u Viru, svećenik od 1729. do 1766.;

            don Grgo Grlić - nije znano ni kad je živio ni gdje je djelovao. Potvrđuje ga tek nadgrobni spomenik.

            Don Tadija Milinić 1609. god. piše u Veneciju da u duvanjskom kraju ima "i nekoliko malobrojnih svjetovnih svećenika". Ne navodi im imena. Možda je među njima bio i don Grgo.

 

            Don Stipan Ćurić (oko 1795.-19. st.) iz Korita, Grabovica. Od plemena Ćurića iz Buška Blata, vjerojatno iz sela Korita župe Grabovice, potekao je i glagoljaš don Stipan. Rođen je oko 1795. god. Otac mu se zvao Mate. Školovanje je započeo 1808. god.

            Budući da apostolski vikari, biskupi fra Grgo Hiljić i koadjutor mu fra Augustin Miletić, nisu više željeli rediti nijednoga svećenika glagoljaša za Bosanski vikarijat, Stipan je prije primanja nižih redova u rujnu 1813. ekskardiniran, tj. otpisan, točnije "rasinjen" ("exfiliato") i prepušten Makarskoj biskupiji, koja ga je objeručke dočekala. Dokument o njegovoj ekskardinaciji glasi:

            Oracije kanonik Bergelić, doktor obojega prava

            Metropolitanske primacijalne Splitske Crkve

            Dalmacije i cijele Hrvatske, inače Solinske,

            u vrijeme ispražnjene nadbiskupske stolice,

            kapitularni generalni vikar

ljubljenomu nam u Kristu Stipanu, sinu Mate Ćurića iz Buška Blata Otomanske Bosne, rođenu iz zakonita braka, krštenu, potvrđenu i od presvijetloga i prečasnoga gospodina Augustina Miletića, biskupa i apostolskoga vikara u Otomanskoj Bosni, pismom od 6. rujna 1813., ekskardiniranu i po nama u službu župne crkve sela Katuni, okruga Badobalje ove Nadbiskupije pripisanu, i od bilo kakve kanonske zapreke ili crkvene kazne slobodnu, kako nam rezultira, po svetom Tridentskom koncilu ispitanu i odobrenu, nakon što si formalno obavio duhovne vježbe i svime drugim opremljen, a Kapitularni naš vikarijat godine 1808. dne 28. ožujka, ispunio, da od presvijetloga i prečasnoga gospodina Fabijana Blaškovića, makarskoga biskupa, možeš biti u vlastitoj ili tuđoj biskupiji, dozvolom Ordinarija, osposobljen kleričku haljinu obući i prvu kleričku tonzuru primiti te biti promaknut na četiri manja reda, uz opsluživanje onoga što treba opslužiti, izdajemo u Gospodinu dozvolu i ovlast. Za to svjedoči... Dano u Splitu u našem Vikarnom primacijalnom ordinarijatu dne 30. lipnja 1814.

            Oracije kanonik Bergelić, kapitularni generalni vikar

Nikola Koić, kancelar kapitularnoga vikara.

            Svećenička služba. Godine 1819. don Stipan je kao subđakon u Bukovoj Gori iznad Buškoga Blata 11. srpnja iste godine krstio Mariju, kćer Ante Ćurića i Ruže Lučić, a obrede dopunio fra Jozo Tomić. O don Stipanu je civilnu vladu u Zadru izvijestio šibenski biskup Filip Dominik Bordini (1827.-1838.) dopisom br. 612, od 22. kolovoza 1833., tvrdeći da mu je 38 godina - po tom se zaključuje da je rođen 1795., da je učio školu u Priku, da mu je sposobnost "osrednja", a vladanje "dobro". Nastoji u službi. Župnik je u Marini još od prije nego je ta župa pripala Šibenskoj biskupiji nakon ukidanja Trogirske (1828.).

            Iako potječe s područja današnje Mostarsko-duvanjske biskupije, iako je želio dušobrižnički djelovati na ovome istom terenu i čekao punih šest godina da se riješi njegov slučaj, od 1808. do 1814. god., bosanski apostolski vikari najprije Hiljić a potom i Miletić, nisu mu to dopustili. Koliko je za sada poznato, u pitanju je posljednji glagoljaš koji je napustio herceg-bosansko područje prije ređenja. Posljednji glagoljaš koji je ovdje djelovao bio je don Juko Dilber koji je preminuo 1848. god.

    Prof. dr. o. Jakov Mamić OCD. Rođen je 10. ožujka 1944. u mjestu Zidine, općina Tomislavgrad (BiH). Osnovnu školu završio je u svom rodnom kraju i Aržanu. Srednju školu u Zagrebu i klasični licej u Trentu 1965. Teološki dodiplomski studij pohađao je i završio u Rimu na Papinskom teološkom fakultetu Teresianum (1966.-1970.). Poslijediplomski studij upisao je na istom Fakultetu na kojemu magistrira 1971., a studij specijalizacije iz područja duhovnog bogoslovlja upisao je i pohađao na Institutima za duhovnost Papinskih teoloških fakulteta Teresianum i Gregoriana u Rimu. Doktorirao je 1979. disertacijom iz područja istočne filozofije i zapadne mistike: San Giovanni della Croce e lo Zen-buddismo, Un confronto nella problematica dello “svuotamento” interiore. Osobito je istraživao djela sv. Ivana de Yepes od Križa i duhovnih izvora dvaju velikih sustava hinduizma i budizma “Mahayana” i “Hinayana”, slijedeći izbližega duhovni i etičko-moralni razvoj budističke duhovne misli kroz dvije škole japanskog budizma: Zen-Rinzai i Soto/Sodo. Disertacija je ocjenjena najvišom ocjenom “suma cum laude”, te velikim dijelom objavljena kao znanstveni rad (Rim, 1982., Ed. Teresianum, 191 stranica), poštujući odredbe Statuta Teresianuma, pod impressumom dvojice mentora: prof. sanjuanistke dr. Federica Ruiza Salvadora i prof. indologije dr. Daniela Acharuparambila, sada nadbiskupa u Verapoliju (Indija).

            U Red karmelićana ušao je 1960. Novicijat završava 1962., te iste godine polaže prve redovničke zavjete. Doživotne zavjete položio je 1965., a za svećenika je zaređen 1971. Povjeren mu je odgoj u Provinciji (1969.-1975.). God. 1975. poslan je od Uprave Provincije da osnuje samostan u Splitskoj nadbiskupiji. To čini iste godine. Bio je član Prezbiterskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije. Od 1979. do 1986. predaje duhovno-teološke i filozofsko-religijske kolegije na Papinskom Teološkom fakultetu Teresinaum u Rimu.

            Vraća se 1984. u Zagreb gdje ostaje raditi kao stalni nastavnik na Katehetskom Institutu i na Institutu za kršćansku duhovnost Katoličkoga bogoslovnog fakulteta (KBF). U Rim odlazi svake godine po jedan semestar, te kao gost predavač drži nastavu i obavlja mentorski rad na Institutu duhovnosti Papinskog teološkog fakulteta Teresianum.

            U četiri navrata biran je na dužnost provincijala Hrvatske karmelske provincije sv. Josipa u Zagrebu (1982., 1986., 2003., 2005.), a od 1980. sudjeluje u Definitoriju provincije, a 1982. izabran je i potvrđen za ravnatelja svih izdanja Hrvatske karmelske provincije, dužnost koju i danas obnaša. Po treći put biran je za Prvog savjetnika provincije i ekonoma provincije. Izabran je 1994. za magistra karmelskih bogoslova.  Od 1982. obnaša dužnost glavnog urednika “Karmelskih izvora” u nizu “Kršćanskih klasika” Centra za koncilska istraživanja i dokumentaciju “Kršćanske sadašnjosti”, a sada je Glavni urednik “Karmelskih izdanja” (KIZ) što ih je zajedno s drugima ustanovio 2004. Postaje 1993. direktor “Kršćanske sadašnjosti” i vrši tu službu godinu dana. God. 1994. izabran i potvrđen za člana Povijesne komisije za spise sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića, OCD, a obnaša i dužnost porotnika u kauzi sluge Božjega oca Ante Antića.

            Osniva zajedno s Vijećem Provincije “Karmelske centre duhovnosti” za promicanje znanstvenog pristupa ovoj grani teologije: (Zagreb, Split, Krk, Sofija, Sombor, Zidine gdje je od 2006. podigao u ime svoje zajednice Karmel sv. Ilije). Isto tako osniva “Sustavni studij duhovnosti” kao izobrazbenu ustanovu Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa u Zagrebu u trajanju od dvije godine. Izabran za prvog ravnatelja toga studija.

            Kapitul Provincije održan u lipnju 1999. izabrao ga je na tri godine za priora samostana Majke Božje Remetske u Zagrebu.

            Tijekom duhovne i znanstvene izobrazbe u Rimu, a sukladno karizmi svoje redovničke zajednice, uočava potrebu za sustavnijim i znanstvenijim pristupom vjeri, duhovnoj kulturi i osobito iskustvu vjere, te istraživanju autohtone hrvatske duhovnosti na ovim crkveno-kulturološkim prostorima. Upravo stoga otpočinje, kao provincijal svoje zajednice i profesor duhovnog bogoslovlja na Katehetskom institutu Katoličkog bogoslovnog fakulteta, promicati inicijativu za osnutak Instituta za kršćansku duhovnost u Hrvatskoj (1984.). Ova inicijativa nailazi na odličan prijem sa strane Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu koji iste godine, zajedno sa Hrvatskom karmelskom provincijom sv. Josipa, osniva Institut za kršćansku duhovnost. Vijeće Katoličkog bogoslovnog fakulteta bira ga (1984.), a veliki kancelar Katoličkog bogoslovnog fakulteta kard. Kuharić potvrđuje ga (1984.) za prvog predstojnika Instituta za kršćansku duhovnost Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na toj dužnosti je ostao sve do 2009.

            Zbog ponovnoga uključivanja Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta i njegovih Instituta u Zagrebačko sveučilište, sustavno radi na izradi Novoga Statuta Instituta za kršćansku duhovnost, te njegovoga četverogodišnjega Programa i Plana. Taj posao priveo je kraju i Vijeće Fakulteta usvojilo je novi Statut, Program i Plan Instituta 5. listopada 1999., a Senat Sveučilišta u Zagrebu na svojoj 15. sjednici u ak. god. 2000./2001., održanoj 10. srpnja 2001., donosi odluku o prihvaćanju nastavnog programa proširenog sveučilišnog dodiplomskog studija kršćanske duhovnosti na Institutu za kršćansku duhovnost KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Promaknut je u izvanrednog profesora na KBF-u 2003., a u redovitoga 2009.

            Radio je na osnutku “Pokreta mladih katolika” - POMAK (1986.), a 15. svibnja 1991. kardinal Kuharić imenuje ga duhovnim asistentom pokreta. Tu dužnost obavljao je do 1999. god. Od 1990. god. obnašao je dužnost duhovnog asistenta Pax Romanae - ICMICA - Društva katoličkih intelektualaca u Hrvatskoj.

            Od 1990. član je Komisije Odbora za dodjelu državne nagrade “Ivan Filipović” Ministarstva za prosvjetu, kulturu i šport Republike Hrvatske za znanstvenu djelatnost, a od 1992. i Prosudbene komisije za koncepciju obrazovnog sustava Programskog savjeta Ministarstva prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske. Radio je na prosudbi odgojno-obrazovnog sustava Republike Hrvatske.

            God. 1996. izabran je za člana Etičkog povjerenstva Kliničkoga bolničkog centra Zagreb. Redovito sudjeluje u radu Povjerenstva pomažući rješavati pitanja iz nadležnosti povjerenstva, a u skladu sa svojom strukom.

            Od samog početka ustroja Hrvatske vojske i Redarstvenih službi Republike Hrvatske aktivno sudjeluje u oblikovanju i izvođenju programa vjerske i duhovne izgradnje i nadgradnje svih katoličkih pripadnika HV i RS RH. Osobito je ulagao trud u duhovnu izobrazbu časničkog i dočasničkog kadra. Kroz četiri godine obnašao je službu vojnog kapelana u HRZ-u i PZO-u. Vojni biskup mons. Juraj Jezerinac imenovao ga je 1. listopada 2010. pastoralnim vikarom u vojnoj biskupiji, a 1. siječnja 2011. imenovao ga je generalnim vikarom biskupije.

            Od samog osnutka privatnoga Otvorenog učilišta Phoenix član je Stručnoga vijeća učilišta i predavač “Etike profesionalnoga” na svim njegovim programskim temama (Javno komuniciranje, Politički marketing, Menadžment - poslovna ekonomija i poduzetništvo, te Psihokonzalting).

   Fra Anđeo (Nikola) Ćurić (1839.-1917.)       je rođen i kršten 18. prosinca 1839. Rođen je u selu Korita, župa Grabovica, od oca Ilije i majke Matije r. Ljubičić. Krsno mu je ime Nikola. Župnik fra Mato Ćorić ga za malena uzima k sebi kao darovito dijete koje želi biti fratar i svećenik i odvodi ga na Široki Brijeg u školu. No, njegov otac odlazi po njega i dovodi ga u Livno fra Lovri Karauli, gdje pohađa osnovnu školu. Karaula ga poslije osnovne škole odvodi u Fojnicu na niže i srednje škole. Fra Jakov Baltić, provincijalov delegat, primi ga u novicijat i obuče u franjevačko odijelo 28. travnja 1856. u Fojnici. Uzeo je ime fra Anđeo. Zavjetovao ga je fra Bono Perišić, provincijalov delegat, 28. travnja 1857. Na studij odlazi u Đakovo 1857. Za prezbitera ga je zaredio biskup Strossmayer 28. srpnja 1862. Studij okončava u Slovenskoj Gorici 1862./1863. Svoje pastoralno djelovanje započeo je u Ljubunčiću 8. rujna 1863. U ožujku 1864. obolio je u Ljubunčiću od ospica - jedva je ostao živ. Kad se od te bolesti oporavio, odlazi na tri godine za kapelana u Ivanjskoj. Ondje na filijali podigne crkvicu. Koncem 1867. premješten je u Livno za učitelja mladeži i ondje ostaje do 1871. Odatle odlazi na godinu dana za učitelja bogoslovlja u Guču Goru, a 1872. premješten je za učitelja novaka u Fojnicu. Sljedeće godine postao je gvardijanom i župnikom na Gorici - Livno. Ostaje do 1878. Radi na stišavanju sukoba između Livnjana i Bugojanaca, te na dograđivanju i dorađivanju samostana. Za vrijeme ovog Ćurićeva gvardijanstva na Gorici na Ilindan (20. srpnja) 1875. zbilo se ubojstvo fra Lovre Karaule. Ćurić je veoma zauzet da se krivci kazne i u Livnu i u Travniku, ali uzalud. Potom, a vezano i uz fra Lovrino ubojstvo, izbijaju neredi i ustanak u livanjskom kraju. Ćurić "pliva" hrabro, ali i oprezno u tim "burnim vodama". U travnju 1878. premješten je u Vidoše za župnika, i tu ostaje četiri godine. U to doba dolazi do oslobađanja Bosne od turske vlasti i do austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Ćurić se zauzima za neke od Turaka koji su bili nevini, a pokušavalo ih se zlostavljati kao krivce. U Podhumu kod Livna je 1882. podignuta filijalna crkva Ćurićevim zauzimanjem. U Vidošima je otvorio osnovnu školu. God. 1882. imenovan je definitorom Bosne Srebrene s boravištem u Fojnici. Brinuo se za osnivanje i organiziranje niže gimnazije u Kreševu, odnosno Gučoj Gori. Od 1883. do 1885. opet je na Gorici. Od 1885. do 1889. župnik je u Vidošima, potom je od 1889. gvardijan i župnik na Gorici - Livno. God. 1890. predaje na bogosloviji na Gorici. Tada izbija i afera s fra Blažem Ivančićem - Laštrom, no Ćurić ostaje gvardijanom do 1892., kada je premješten u Čuklić za župnika. I u Čukliću je veoma aktivan: uz pastoralni posao gradi i crkveni zvonik, poučava djecu osnovna znanja. U Čukliću je po drugi put odlikovan od austrijskih vlasti. Prvi put je bio odlikovan kad je austro-ugarska vojska ušla u Bosnu. God. 1897. izabran je za provincijala Bosne Srebrene i seli se u Sarajevo. Pobrinuo se i za gradnju zgrade gimnazije u Visokom. Rješavao je i problem školovanja franjevačkih studenata koji su napustili Pečuh 1898. i vratili se u Bosnu potaknuti na taj čin "mađarizacijom". Po prestanku vršenja službe provincijala, Ćurić je 1900. imenovan prvim predsjednikom Gimnazije u Visokom. No, čim je sredio obimnu visočku dokumentaciju, vraća se u listopadu 1900. u Livno za župnika. S Gorice preseljava se u novi župni stan i crkvu u Livnu 18. prosinca 1900. Po treći put prima carsko odličje 1901. u Livnu. I tada obavlja u Livnu razne graditeljske poslove. Početkom 1902. obavlja kao generalni vizitator vizitu Dalmatinske franjevačke provincije. Imenovan je generalnim definitorom 18. veljače 1902. Zahvaljuje se na službi iz zdravstvenih razloga. Djelatan je u Livnu i na društvenopolitičkom planu. God. 1905./1906. je prodirektor Bogoslovije u Livnu. God. 1907. izravno sudjeluje u političkom životu u Livnu kao i 1908. pri utemeljivanju Hrvatske narodne zajednice. God. 1909. premješten je na Goricu i umirovljen. U politici je aktivan i 1910. Umro je od raka crijeva 14. prosinca 1917.

            Vodio je samostansku kroniku od 1892. do 1917. Obradio je vremenski period od 1852. do 1917., napisao stranice (15-193) prvog sveska kronike. U periodici se javljao službenim dopisima: Franjevački glasnik (1898., 1900.), Naša misao (1916.). Ove 2017. god. spominjemo ga se posebno o 100. obljetnici preminuća, te njegova velikoga djela za Katoličku Crkvu i franjevačku redovničku zajednicu.

 

            Fra Danijel (Jure) Čulić (1844.-1866.). Fra Mijo Gujić, fojnički gvardijan, delegiran od provincijala, obukao je u fratarski habit i primio u novicijat u Fojnici 16. srpnja 1861. Juru Čulića iz župe Grabovice. Rođen je 10. listopada 1844., a kršten 13. listopada 1844. Krizman je 22. rujna 1856. Student je na Gorici - Livno od 10. kolovoza 1863. U Đakovu je 1864. Umro je kao klerik u livanjskom samostanu 27. veljače 1866. kao student druge godine bogoslovije u svojoj 22. god. života i 5. god. redovništva.

 

            Fra Frano (Marijan) Ćurić (1854.-1879.). Podatke o ovom našem franjevcu, koji je umro vrlo mlad, crpimo iz knjige oblačenja u Fojnici i iz knjige umrlih. Marijan Ćurić, to mu je krsno ime, rođen je 28. prosinca 1854. u selu Buško Blato, župa Grabovica.

            U habit ga je obukao i primio u novicijat u Fojnici 8. lipnja 1870. fra Mijo Gujić, provincijal. Tom prigodom uzeo je ime fra Mato. Isti provincijal ga je u Fojnici i zavjetovao 12. lipnja 1871. kao fra Franu Ćurića. Ređen je negdje 1877. Umro je kao kapelan u Vidošima 6. rujna 1879. Za njega je zabilježeno da je bio "mladić izvrsnih kvaliteta", da je umro od sušice pripremljen za smrt i čestim primanjem sakramenata, čitanjem duhovnih knjiga, ljubeći križ i preporučujući dušu svoju Bogu. Bio je iznimno nadaren, s posebnom sklonošću prema književnosti, svima drag, no Bogu draži.

 

            Fra Danijel (Filip) Čulić (1855.-1874.). Rodom je iz Bukove Grede (Gore), župa Grabovica, rođena je 1. prosinca 1855., obukao je u habit i time ga primio u novicijat fra Mijo Gujić, provincijal, u Fojnici 17. rujna 1871. Primio je i jednostavne zavjete 4. listopada 1872. O njemu još znamo da je umro u livanjskom samostanu 10. srpnja 1874. od sušice kao klerik s jednostavnim zavjetima u životnoj dobi od 19 godina i u 3. godini redovništva.

 

            Fra Tadija (Andrija) Beljan st. (1857.-1900.). Rodio se u Dobrićima u Bušku blatu, župa Grabovica, 27. studenog 1857. Temeljnu naobrazbu stekao je kod franjevaca na Širokom Brijegu i Humcu (do 1872.). Bogoslovni studij završio je u Firenzi, Italija (1873.-1878.) i na Humcu (1878.-1880.). U franjevački je red stupio na Širokom Brijegu 13. lipnja 1872. Svečane zavjete položio je 13. lipnja 1876. Za svećenika je zaređen 21. prosinca 1880. Svoj je kratki svećenički život proveo u pastoralu u hercegovačkim župama. Bio je najprije kapelan na Širokom Brijegu (1880.-1882.) i u Mostaru (1882.-1885.), a potom župnik u Klobuku (1885.-1889.) i Gabeli (1889.-1893.), ponovno kapelan na Širokom Brijegu (1893.-1895.), zatim župnik u rodnoj župi Grabovici (1895./1896.), u Rakitnu (1896.), kapelan u Mostaru (1896.-1898.) i župnik u Posušju (1898.-1900.). Kao klobučki župnik uredio je vrt i izgradio župnu kuću, te nabavio crkveno ruho i crkveno zvono uz pomoć braće Petrovića. Preminuo je kao aktualni posuški župnik na Humcu 4. srpnja 1900., od nagle upale, u 43. god. života, 28. god. redovništva i 20. god. svećeništva. Pokopan je na Novom groblju. Za njega je zapisano u Imeniku: “Pokojnik je bio osobite darovitosti, ali šteta da mu župna služba nije dozvolila da ju upotrijebi u izobrazbi.“

 

            Fra Frano (Mato) Ćurić (1870.-1942.). Mato se rodio u župi Grabovici 14. travnja 1870. od oca Pere i majke Marije r. Sabljić. U novicijat ga je primio oblačeći ga u fratarsko odijelo u Fojnici 30. kolovoza 1887. fra Jako Barbarić, provincijalov delegat. Tom prigodom uzeo je ime fra Frano. Jednostavne zavjete u istom mjestu primio mu je 30. kolovoza 1888. fra Mijo Batinić, također provincijalov delegat. Svečane zavjete položio je 23. lipnja 1894. Studirao je bogoslovlje u Pečuhu, gdje je primio i prezbiterat 25. lipnja 1894. od Ferdinanda Dulanjskog. Svoje pastoralno djelovanje u Bosni fra Frano je započeo kapelanskom službom u Čukliću od 1884. do 1895. Potom je profesor u Bogosloviji; od 1897. do 1903. predavao je teologiju, potom filozofiju pa opet teologiju. Tu službu obavljao je u Livnu i Sarajevu. U pastoralu je opet kao župnik i to prvo u Ljubunčiću od 1903. do 1907., zatim u Suhom Polju na Kupresu od 1907. do 1909. Iz Suhog Polja odlazi za gvardijana na Gorici od 1909. do 1912. vršeći istodobno i službu čuvara svetišta i svetkovinskog propovjednika. Potom je opet župnik u Čukliću od 1912. do 1914., a 1916. je kateheta u Livnu. Od 1916. do 1919. župnik je u Ljubunčiću, a u Vidošima od 1919. do 1926. Dok je bio u Ljubunčiću, bio je i predsjednik rezidencije, te kateheta i ravnatelj Trećeg reda. Iste službe obnašao je i u Vidošima. Vodio je samostansku kroniku na Gorici od 1920. do 1923.: stranice (212-243) prvog sveska. Iz Vidoša odlazi u Fojnicu za meštra novaka. Tamo prebiva od 1926. do 1930. Iz Fojnice je premješten u livanjski kraj za kapelana u Biloj od 1931. do 1934. Tu je i ravnatelj Trećeg reda. Konačno ga susrećemo opet na Gorici od 1934. do 1942. S Gorice je izvjesno vrijeme bio duhovni pomoćnik za župu Livno, a trajno je redoviti ispovjednik novaka i vjernika, ponekad voditelj duhovnih vježbi za oce izvan samostana. Umro je 5. rujna 1942. okrijepljen sakramentima umirućih a pokopan je u nedjelju 6. rujna iste godine na goričkom groblju.

 

            Fra Ante (Ante) Sladoja Šola (1870.-1928.). Ponekad ga dokumenti navode i pod prezimenom Sladojević ili Sladoja. Rodio se u Grabovici na Bušku blatu 9. listopada 1870. Osnovnu i srednju školu završio je kod franjevaca na Širokom Brijegu i Humcu (1882.-1889.). Filozofsko-teološki studij završio je na Humcu i Širokom Brijegu (1890.-1894.). U franjevački red stupio je na Humcu 25. rujna 1889., svečane zavjete položio 30. studenoga 1893., a za svećenika je zaređen u Mostaru 3. prosinca 1893. Bio je uzeo redovničko ime fra Leopold pa ga promijenio u fra Ante. Djelovao je kao kapelan u Ružićima (1894./1895.), na Humcu (1895.-1898.) i Širokom Brijegu (1898.-1900.). Potom je župnik u rodnoj Grabovici (1900.-1904.), Šujici (1904.-1906.), Županjcu (1906.-1909.), ponovno u Grabovici (1909./10.), pa u Rakitnu (1910.-1914.), kapelan na Humcu (1914.-1916.), župnik u Bukovici (1916.-1919.), kapelan u Posušju (1919./1920.), Čerinu (1920./1921.), opet u Posušju (1921.-1924.), te na Humcu (1924.-1926.). Nakon toga je župnik u Izbičnu (1926.-1928.). Preminuo je u Mostaru kao aktualni župnik u Izbičnu 12. studenoga 1928. u 59. god. života, 40. god. redovništva i 35. god. svećeništva od upale pluća. Pokopan je na groblju Šoinovac, prvi u novoj franjevačkoj grobnici.

 

            Fra Alfonzo (Ivan) Ćurić (1873.-1932.). Rodio se u Koritima, župa Grabovica na Bušku blatu, 19. veljače 1873. Osnovno školovanje i gimnaziju završio je kod franjevaca na Širokom Brijegu i Humcu (do 1889.). U franjevački red stupio je na Humcu 25. rujna 1889., svečane zavjete položio na Širokom Brijegu 29. rujna 1893., a za svećenika je zaređen u Mostaru 4. kolovoza 1895. Bogoslovne nauke završio u Pisi (Pisciae) u Italiji (1890.-1893.), na Širokom Brijegu (1893./94.) i u Mostaru (1894.-1896.). Čitav je svoj svećenički život proveo djelujući pastoralno u hercegovačkim župama: kapelan u Mostaru (1896./97.) i na Širokom Brijegu (1897./98.), župnik u Potocima (1898./99.), Međugorju (1899.-1902.), Konjicu (1902.-1907.), Gorancima (1907./08.) i Gabeli (1908.-1912.), kapelan u Mostaru (1912./13.), župnik u Gradnićima (1913./14.) i Mostarskom Gracu (1914.-1917.), opet kapelan na Širokom Brijegu (1917.-1920.), potom župnik u Vinici (1920.-1929.) te konačno kapelan u Županjcu, danas Tomislavgrad (1929.-1932.). Kao vinički župnik sagradio je župnu kuću u Rašeljkama, tada podružnici Vinice, 1927. i 1928., u koju se kasnije uselio prvi župnik samostalne rašeljačke župe, osnovane 1934. godine. Preminuo je u Mostaru 6. svibnja 1932. u 60. god. života, 44. god. redovništva i 38. god. svećeništva. Pokopan je na groblju Šoinovac.

 

    Fra Damjan (Mate) Gadža (1873.-1921.). Rodio se u Dobrićima, župa Grabovica na Bušku blatu, 30. ožujka 1873. Krstio ga je sutradan fra Stjepan Vuletić. Temeljnu naobrazbu stekao je kod franjevaca na Širokom Brijegu i Humcu (1882.-1889.). Franjevački habit obukao je na Humcu 25. rujna 1889., svečane zavjete položio 29. rujna 1893., a za svećenika je zaređen u Mostaru 4. kolovoza 1895. Filozofsko-teološki studij završio je u Perugi, Italija (1890.-1892.) i Širokom Brijegu (1892.-1896.). Djelovao je kao kapelan na Humcu (1896./1897.), u Gradnićima (1897./1898.), Posušju (1898./1899.), kao župnik u Bijelom Polju (1899.-1901.), Viru (1901./1902.), Vitini (1902.-1905.), kapelan na Širokom Brijegu (1905.-1907.), župnik u Grabovici (1907.-1909.), kapelan na Humcu (1909./1910.) i Mostaru (1910./1911.), župnik u Ružićima (1911.-1915.) i Grudama (1915.-1918.), kapelan na Humcu (1918.-1920.), župnik u Rakitnu (1920./1921.), točnije privremena zamjena župniku fra Juri Zlopaši, koji je bio u zatvoru. U Grabovici je namjeravao sagraditi novu župnu kuću, na novoj lokaciji, zvanoj Rovine, ali to su uspjeli tek njegovi nasljednici. Preminuo je od upale pluća u Rakitnu kao aktualni (privremeni) župnik 5. ožujka 1921. u 48. god. života, 32. god. redovništva i 26. god. svećeništva. Pokopan je na Ivankovića groblju. Podigao je vrlo lijep spomenik svojim roditeljima u mjesnom groblju u rodnim Dobrićima. Na križu je natpis: “Spomen diže svojim roditeljima o. fra Damjan Gadža g. 1909.“

 

            Fra Tadija (Marijan) Beljan ml. (1882.-1956.). Rođen je 14. siječnja 1882. u Dobrićima na Bušku blatu, župa Grabovica. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu (do 1900.), a bogoslovne znanosti na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru (1901.-1905.). Franjevački habit obukao je na Humcu 4. listopada 1900., svečane zavjete položio u Mostaru 4. listopada 1904., a za svećenika je zaređen u Mostaru 24. travnja 1905. Najprije je godinu dana kapelan u Županjcu (1905./06.). Potom odlazi u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu studira hrvatski jezik (1906.-1910.), s tim da je u međuvremenu zbog studentskih nemira studirao u Krakowu u Poljskoj (1908./09.). Po završetku studija deset je godina profesor hrvatskog jezika u širokobriješkoj gimnaziji (1910.-1920.). Nakon toga je u pastoralu. Slovio je kao jedan od najboljih pučkih propovjednika u Hercegovini. Pastoralno je djelovao kao župnik u Posuškom Gracu (1920.-1934.), na Širokom Brijegu (1934.-1936.), Županjcu (1936.-1938.) i Rasnu (1938.-1947.). Kao župnik u Rasnu dozidao je do krova krasnu crkvu od najljepšeg tesanog kamena. God. 1947. zbog slaba je zdravlja premješten u samostan na Širokom Brijegu. Tu je ostao do smrti. Preminuo je na Širokom Brijegu od raka želuca 8. travnja 1956. u 74. god. života, 56. god. redovništva i 51. god. svećeništva. Pokopan je na groblju Mekovac.

 

            Fra Vlado (Marijan) Ćurić (1897.-1951.). Od brojnih franjevaca Bosne Srebrene iz obitelji Ćurić iz sela Korita, župa Grabovica, najmlađi je fra Vlado Ćurić. Krsno mu je ime Marijan. Rođen je 15. kolovoza 1897. od oca Ante i majke Ruže r. Lukač. Osnovnu školu svršio je u Livnu i Kupresu a gimnaziju u Visokom - svih osam razreda. Novicijat je proveo u Kraljevoj Sutjesci. U habit ga je obukao i primio u novicijat 2. srpnja 1914. fra Lovro Mihačević, provincijal. Tom prigodom uzeo je ime fra Vlado. Jednostavne zavjete položio je također u Kraljevoj Sutjesci 2. srpnja 1915. a svečane na Gorici - Livno 5. rujna 1918. Prve dvije godine bogoslovlja studirao je u Sarajevu, potom dvije godine u Ljubljani. U Ljubljani mu je podđakonat podijelio 30. travnja 1922. biskup Karlin a đakonat 12. lipnja te prezbiterat 29. lipnja iste godine nadbiskup Jeglič, također u Ljubljani. Svoju svećeničku pastoralnu djelatnost započeo je kao kapelan 12. lipnja 1923. u Čukliću - bio je određen za Bilu. Tu je ostao do 1924. Te godine premješten je za kapelana i katehetu u Livno, gdje ostaje do 1929., gdje je i ravnatelj kora i ceremonijar. Sljedećih devet godina (1929.-1938.) postavljen je za profesora na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Na Gimnaziji je predavao vjeronauk, latinski i matematiku. Izvjesno vrijeme obavljao je i službu prefekta sjemeništaraca a i konviktovaca. Potom se opet vraća u pastoral u livanjski kraj. Prvo je župnik u Ljubunčiću od 1938. do 1940., potom u Biloj kod Livna od 1940. do 1946. God. 1945. je uhapšen i osuđen u Mostaru na godinu dana zatvora, no amnestiran je i oslobođen 1. kolovoza 1945. God. 1947. ponovno je zatvoren u Mostaru i 27. siječnja 1948. osuđen na osam godina zatvora s prisilnim radom. Uvjetno je pušten na slobodu 21. travnja 1950. Potom je župnik u Ljubunčiću od 1950. do 1951. Umro u Livnu 31. srpnja 1951. okrijepljen tajnama vjere. Sprovod mu je bio veličanstven.

            Oni koji su ga dobro poznavali i živjeli s njime ostavili su o njemu veoma pozitivna svjedočanstva. Tako je u Necrologionu II. zabilježeno: "Fra Vlado se isticao neporočnošću vladanja i redovničkog življenja; bio je veoma inteligentan, izvrsnog pamćenja, tako da, kad bi nešto naučio ili čuo, nikada ne bi zaboravio; bio je veoma radin i spreman drugom pomoći, istinski franjevački veseo i ugodan u razgovoru, bio je veoma prijazan i elegantna govora, stoga je lako pridobivao sve duše za sebe i pridruživao ih sebi." O njegovom radu u Visokom i u pastvi zapisano je i ovo: "Kao prefekt u Visokom znao je sa đacima pedagoški postupati tako, da su rado od njega primali kada je trebalo i stroži postupak, jer su bili uvjereni, da on to čini iz ljubavi prema njima, za buduću njihovu korist. U pastoralnoj službi uvijek je bio revan i točan, osobito je puku omilio sa svojim lijepim propovijedima, koje je znao prema shvaćanju puka udesiti i osobitom živahnošću i dikcijom izreći, da bi slušaoce uvijek oduševio" (Bosna Srebrena, 10/1951., 10, 93.).

 

            Fra Gaudencije (Ivan) Ivančić (1900.-1986.). Rodio se 16. veljače 1900. u Grabovici na Bušku blatu. Tu je završio pučku školu (1912.). Gimnaziju je završio na Širokom Brijegu (1912.-1921.), a filozofiju i teologiju na Širokom Brijegu (1920./21.), u Zagrebu (1921.-1923.) i Breslauu u Njemačkoj, danas Wroclaw u Poljskoj (1923.-1926.). U franjevačku zajednicu stupio je na Humcu 23. listopada 1917., svečane zavjete položio u Mostaru 25. listopada 1921., a za svećenika je zaređen u Breslauu 8. rujna 1924. Na ulasku u novicijat uzeo je ime fra Venancije, koje je kasnije promijenio u fra Gaudencije. Po povratku u Hercegovinu najprije je profesor i drugi odgojitelj sjemeništaraca na Širokom Brijegu (1926.-1928.), pa samostanski ekonom i vikar te župni pomoćnik u Mostaru (1928./29.), zatim godinu dana vjeroučitelj u Beogradu (1929./30.). Ponovno se vraća u Mostar kao „profesionalni“ vjeroučitelj, gdje ostaje čitavo ratno vrijeme i nekoliko poratnih godina do odlaska u zatvor (1931.-1952.). Predaje na građanskoj školi i preparandiji (učiteljskoj školi). Poslijediplomski studij započeo je u Beču. Doktorirao je u Zagrebu 31. listopada 1935. Doktorat je pripremao u Mostaru, uza sve druge pastoralne i katehetske obveze. Nakon rata bio je definitor (1946.-1949.) i vikar (kustod) Provincije (1949.-1952.). U dvama su ga navratima zatvarale komunističke vlasti. Osuđen je na deset godina zatvora, a u tamnici je proveo ukupno šest godina, u Mostaru i Zenici (2. lipnja 1952. – 2. lipnja 1958.). Po izlasku iz zatvora najprije je kapelan u Čapljini (1958./59.), a potom je u Bijelom Polju duhovnik časnih sestara (1959./60.). Svoju dugu mirovinu proveo je u samostanu na Humcu: od rujna 1960. do smrti. Preminuo je na Humcu 1. travnja 1986. u 87. god. života, 67. god. redovništva i 62. god. svećeništva. Pokopan je na Novom groblju.

 

   Fra Petar Drmić je rođen u Dobrićima, župa Grabovica, 22. travnja 1969. od roditelja Jure i Mare r. Ćurić. Kršten je u rodnoj župi 4. svibnja 1969., a krizman u Grabovici 17. srpnja 1982. Osnovno školovanje pohađao je u Grabovici i Prisoju, a srednju u Tomislavgradu. Poslije završene srednje škole otišao je 16. prosinca 1988. na služenje vojnoga roka u Travnik, a završio ga u Beogradu 15. prosinca 1989. Potom je primljen u postulaturu u Tomislavgradu 1. rujna 1990. kao kandidat za Hercegovačku franjevačku provinciju, a završio ju je 14. srpnja 1991. Franjevački habit obukao je 15. srpnja 1991. u Tomislavgradu. Novicijat je obavio na Humcu od 15. srpnja 1991. do 14. srpnja 1992. Prve jednostavne zavjete položio je na Humcu 15. srpnja 1992., a svečane, vječne zavjete položio je 17. rujna 1997. u franjevačkoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru.       Filozofsko-teološki studij pohađao je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove na Jordanovcu u Zagrebu, koji je završio diplomom 16. lipnja 1999. Đakonat je primio po rukama zagrebačkoga nadbiskupa kard. Josipa Bozanića 26. rujna 1998. u zagrebačkoj katedrali, a za svećenika je zaređen također u zagrebačkoj katedrali po rukama istoga kardinala 26. lipnja 1999. Mladu misu proslavio je u Grabovici i Dobrićima 22. kolovoza 1999.

            Nakon proslavljene Mlade mise služio je kao kapelan u Konjicu (1999.-2000.) i Tomislavgradu (2000.-2005.), a zatim kao župnik u Konjicu i župni upravitelj Glavatičeva (2005.-2013.), te u Bukovici kao kapelan od 2013. do danas.

            Fra Petar je djelovao kao vjeroučitelj u sljedećim školama: u Katoličkom školskom centru u Konjicu, te u Gimnaziji i Strukovnoj školi u Tomislavgradu. Radio je na osnivanju Frame u Konjicu, vodi Framu u Bukovici od 2013. do danas. Pisao je povremeno za Naša ognjišta u Tomislavgradu, sudjelovao je u izdavanju spomen knjižice o Frami u Bukovici povodom 10. obljetnice kanonskoga utemeljenja, nastupao je na radijskim postajama u Tomislvgradu, Konjicu gdje je sa svojim subratom fra Anthonyem Burnsideom uređivao i vodio katoličku vjersku emisiju i druge prigodne vjerske programe, a sudjelovao je i u snimanju emisije o župi sv. Ivana Krstitelja u Konjicu i sv. Jure u Glavatičevu za Hrvate izvan Domovine, kao i za druge državne i privatne televizije, zatim na Radijskoj postaji Mir Međugorje u kojoj je komentirao liturgijska nedjeljna i blagdanska čitanja, te na Hrvatskom radiu Sydney u Australiji prigodom pohoda tamošnjim Hrvatima na poziv konjičkih Hrvata u Australiji.

Toogle Left